Besramni turisti, pijanci i bludnici bljuju naše ulice, umjesto da im, nakon što poslušaju koncert na čembalu, poslužimo kakao i pošaljemo ih u krpe!

Turisti nam dolaze u velikom broju i dobro je, naravno, da dolaze, ali to nije bez posljedica. Dolaze nam svakakvi luđaci, noćobdije, lole i bekrije, pijanci i bludnici, naročito mlađi.

Dvadesetogodišnjaci se neodgovorno nalijevaju pivom, žesticom i koktelim a, slušajući nekakvu elektronsku, tobože, muziku, trljajući se polugolim dojkama i stražnjicama i u praskozorje se promuklo deru i bljuju pod našim prozorima.

Piše: Ante Tomić

Turisti se pobljuju u šest manje kvarat, a u šest i po mi pođemo sa psom u šetnju i glupi pas, ne obazirući se na upozorenje “ne, Riki, fuj, ne to”, znatiželjno lizne bljuvotinu, jednako kao što će kasnije liznuti naše lice.

Jadni Hrvati

Turističko bezumlje, prljavština i razvrat, razumljivo, izluđuju našeg dalmatinskog čovjeka, Hrvata i katolika, težaka, ribara i hajdukovca, koji je uvijek i u svemu imao mjere i ukusa.

Dalmatinski čovjek ne želi takve pijane goste, a novi hvarski gradonačelnik obećava da će ih iskorijeniti. Ili ih barem naučiti redu. Upristojit će, kaže, međunarodnu mladež što svojim raskalašnim zabavama noćima terorizira njihov gradić, a ja ne mogu da se ne upitam zašto se takvi mnogo prije Hvara ne zaustave?

Zašto ih već na graničnom prijelazu Macelj ne izvuku iz autobusa? Da se mene pita, nitko u kratkim hlačama i japankama ne bi ušao u našu zemlju. Izvolite se dolično obući, rekao bih im ja. Imajte poštovanja, pička mu materina, imamo mi ovdje nekakvu tisućljetnu uljudbu.

Svaki gost i svaka gošća na granici bi dobili višejezični kućni red Republike Hrvatske i plan i program njihovog godišnjeg odmora. Upozorili bi ih da u apartmanu ili hotelskoj sobi ne smiju primati posjete, a naročito ne posjetitelje suprotnog spola, i da se svjetlo gasi, a ulazna vrata zaključavaju u dvadeset dva sata.

Vikendom i blagdanom iznimno u dvadeset dva i trideset. Ustajanje je u pet, zatim sveta misa, takozvana zornica, a nakon toga turisti se presvlače u staru odjeću i do devet rade, po želji, u vinogradu, masliniku, grade suhozidove, izvlače vrše ili beru višnje svojih ljubaznih domaćina.

Iza devet bi ih pustili na kupanje, ali naravno, ne zajedno, već muškarce na mušku, a žene na žensku plažu.
Onda bi nam od podne do jedan naši mladi turisti ručali i od jedan do pet u apartmanima čitali nešto prikladno njihovoj dobi, bez seksa i nasilja.

Oko osam bi organizirali čitanje kršćanske lirike u župnim dvoru, ili da rahitična profesorica glazbe u haljini s volanima svira baroknu skladbu na čembalu, a u devet i po bi gostima poslužili topli kakao i poslali ih na spavanje.

I nijednom od njih, pazite što ću vam reći, ne bi nedostajala isprazna, bezvrijedna ateistička zabava s koktelima i elektronskom glazbom od koje mladom čovjeku ne ostaje ništa osim srama, krivnje i gađenja, pustoši i u srcu i u duši.

Moglo bi se možda, sad sam se sjetio, angažirati radikalne desničare da pomognu riješiti ovaj problem. Kad već gunđaju kako ih je Andrej Plenković marginalizirao, kako je ružno odbacio Stiera, Hasanbegovića i Esih, desničarima bi valjalo dati Ministarstvo turizma.

Tu bi oni pokazali raskoš svojih talenata. Na primjer, program spolnog odgoja koji su aktivisti Hrasta i U ime obitelji htjeli uvesti u osnovne i srednje škole, izvrsno bi poslužio za discipliniranje mladih pijanih adolescenata na Jadranu.

Zamislite Ladislava Ilčića i Johna Vicu Batarela u tamnim odijelima s kravatama kako uvode red na plus četrdeset Celzija u čekićanju techno ritma na pjena partyju u Zrću: “Vi, gospodična, smjesta obucite gornji dio kostima, a vi joj, mladi gospodine, prestanite gurati jezik u usta. To je odvratno.”

Markićki vlast u ruke

A Željku Markić trebalo bi poslati da preodgaja mladiće i djevojke u koktel barovima na Hvaru. Gospođa Markić bi išla od stola do stola i turistima vičući objašnjavala kako je i ona bila mlada i znala se, ohoho, djeco moja, još kako razulariti kad bi cugnula prst kruškovca i odvrnula Radojku Šverko, ali opet, nismo životinje. Nekog reda mora biti.

Zatim bi otišla do di-džeja, zapovjedila mu da ugasi muziku pa uzela mikrofon i otpočela krunicu, a na terasi bi svi kao jedan ustali, sklopili dlanove i skrušeno prihvatili: “Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike…”

Mladi gosti možda bi u prvi tren bili zbunjeni, ali bi im se, uvjeren sam, bez ostatka svidjelo. Uživali bi da im je dosadno. Obožavali bi naš pristojni turizam i prosto im ne bi išlo u glavu zašto se toga nitko, ni u Španjolskoj ni u Italiji, ni na Karibima, ni na Havajima prije nas nije sjetio.

Slobodna Dalmacija