Banjaluko, stidiš li se 1992?

A young man waves his hand, as his Serbian girlfriend leaves Bosnian capital for Banja Luka, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, 09 April 1992. With fighting still continuing Serbs are leaving Sarajevo for safety reasons. EPA/MIKE PERSSON

Gdje ste bili u martu i aprilu 1992. godine?

Često, prečesto, u zadnje vrijeme sebi postavljam ovo pitanje. Banjaluka nikada nije bila kao tog proljeća raskošna, okupana suncem, bojama i nekakvom užurbanošću. Dabome, sreća je bila samo privid.

Piše: Dragan Bursać

Ovakav pogled na život bila je izmaštana kulisa jednog gimnazijalca, koji je u drugom razredu više gledao postere Čikago Bulsa (TV prenosa nije bilo), više je na VHS-u uživao u Plesu sa vukovima i Kad jaganjci utihnu, jer je piraterija bila jedini vid kontakta sa velikim svijetom. Ponajviše se taj gimnazijalac, to podgrmečko dijete, divio i rumenio nad ljepotom banjalučkih djevojaka. A takve ljepote na dunjaluku nikada nije bilo kao te godine.

I, eto baš te 1992. godine, sve to je bio tek frejm, izmaštana sreća idealizovane mladosti, koja bi mogla sve, koja je htjela sve.

Tada, prije četvrt vijeka, sjetiće se oni boljeg pamćenja, održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. I to baš na 29. februar i 1. mart. Bila je to prestupna, olimpijska godina, pa se zadesio taj viška dan u februaru. A Banjaluka je ćutala. Uljuljuškana i opijena nekakvom velikosrpskom histerijom, koja je, pomiješana sa barutnim isparenjima od proslave Nove godine, niz Vrbas nosila smard budućeg rata. Velim, ćutala je Banjaluka, kao da je znala da će odistinski rat nekako proći mimo nje, ali da će se obrukati baš tim ćutanjem.

O referendumu se nije pričalo, ali su jastrebovi Srpske demokratske stranke postavili barikade u Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi…

Prosto je fascinantno kako mladog čovjeka ne interesuje nedaća i kako zreo, odrastao čovjek nedaću prepoznati ne zna. U tom neznanju, moji roditelji nisu znali da će nastupiti rat, da će porodice biti razorene, ljudski životi uništeni, da će biti počinjeni zločini i genocid. Oni nisu znali, ali ja, golobradi dječak, već sam saznao nešto u gimnaziji. Ne, nije to bilo poznavanje Antigone, Teogonija i Kosmogonija, algoritamskih tablica… Ne!

Saznao sam da sam polutan. Saznao sam da mi je otac “Srbin, ali ne pravi”, jer mu je žena, moja majka “Hrvatica i ustaškinja”. Saznao sam da je sav grijeh moje porodice prvo u toj majci “ustaškinji”, onda u djedovima “komunjarama”, koji su dozvolili da “ustaše pobiju 700.000 Srba u Jasenovcu”, a na koncu sam saznao, baš tako negdje u martu 1992, da nije lijepo niti pametno biti ja, sve dok sam polutan. Taj dječiji, ali najiskreniji, najbolniji vid segregacije i žigosanja, bacio je u sjenu i Majkla Džordana, i Skotija Pipena, i Entoni Hopkinsa, i Kevina Kostnera.

Ali, ima gore. A gore je činjenica da su i profesori počeli da se igraju činjenica. Sjećam se, profesorica istorije, izvjesna gospođa Kantar, koju smo zvali „Kantarka“, najednom je u drugom polugodištu, baš negdje u martu, insistirala da se izučava Drugi svjetski rat, iako je isti bio udaljen najmanje pet vijekova od plana i programa, a sve kako bi nam održala lekciju o “ponosnom srBskom đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću”.

Kako se taj četnički kvisling prometnuo u srpskog heroja i kako je najednom nekakav mirni profesor, poput zombija, krvavog pogleda, baš izučavajući povijest, počeo da siluje znanje – nikada mi neće biti jasno. No, nekako, već tada, s proljeća ranog, znao sam da neću ostati u toj i takvoj Banjaluci.

A ta i takva Banjaluka punila se najednom zlatarama. Od Gospodske ulice do Malte. Prodaja zlata na svakom koraku. Zlato kao karta za izlazak iz geta. Uvijek je tako.

Lako je za mene. Bilo je još mnogo onih koji ništa nisu predosjećali. I previše. Čitave familije su nestajale. Odlazile su preko noći. “Samo dok se ne smiri”, sa usana i bolno saznanje da je to zauvijek… Bošnjaci, Hrvati i polutani, koji nisu izrazili lojalnost pansrpskoj vlasti, nestajali su negdje na obodima tada već vidljive “srpske republike Bosne i Hercegovine”, sadašnjeg entiteta Republika Srpska. Tek tako.

Ostao sam bez Denisa R, prijatelja i jednog od najbistrijih dječaka iz ugledne profesorske familije. Ljudi su se odselili. “Samo dok se ne smiri…” Namjesto njih, došli su nekakvi drugi “intelektualci”. Najčešće uvezeni vikend-nacionalisti i sitnošićarski srpski jastrebovi. I tu je Banjaluka bila nemoćna i impotentna. Čak ni posječnog srpskog nacionalistu na iznajmljivanje nije mogla proizvesti, nego se zadovoljavala takozvanim sarajevskim Srbima i prekodrinskim džeparošima.

Ali, velim, bilo je to doba enormnog upumpavanja novca u Banjaluku. Posljednjeg ikada. Ljudi, zastrašeni, unezvjereni, tražili su od svakojake fukare da ih prebace u Hrvatsku, u inostranstvo, pa čak i u Srbiju, samo da se sklone od povampirenog nacionalizma, koji je tek ustajao i dobijao konture. A baš onog Denisa R., i hiljade “denisa”, zamijenile su tog marta izbjeglice iz Hrvatske. I da, postojalo je nepovjerenje između djece “domaćih” i izbjeglica, ali ono je nestajalo i utapalo se u velikosrpsku propagandu.

Ništa nije bilo čudno otići kući iz jednog razreda, a sutra doći u posve drugi. Jer, vaše je odjeljenje, zbog nedostatka učenika i dolaska novih, kao dlanom o dlan – rasformirano. Brzo se dijete uči na druga imena, toponime, izraze, igre, šale… Namjesto Feđe, Denisa, Ivana, Senke, Monike, Almira… došli su Jovan, Nikola, Bojana, Jelena… Namjesto priča o ljetovanju u Trogiru, stigla je “nevjerovatna ponuda iz Budve”… Namjesto istorije, književnosti, biologije, dragih profesora… jednom riječju obrazovanja, kulture i ljudi, stigoše supiti ideolozi, srbovanje i turbo folk.

I onda, namjesto života, stiže smrt. Prije četvrt vijeka 10. aprila ubijen je Miodrag Šušnica, policijski inspektor u penziji, ispred najpoznatijeg i najprometnijeg banjalučkog kafića “Kajak”. Jedan od zadnjih autoriteta u gradu, čovjek koji se do posljednjeg trena borio protiv nacionalističke fukare, ubijen je. Tek tako.

No, čudnije od svega je ravnodušnost banjalučke čaršije i Banjalučana. A još čudnija je hladnokrvnost kojom se javno oglašavao prosječan Banjalučanin – “ubijen je greškom”, “pa šta, ionako je njihov”, “sam je kriv”… bilo je gotovo pa blebiscitarno dumanje mahale.

Ubice, ironično, same su se predale, ali je već tada Karadžićev režim odlučio da to nije poželjno, pa su pušteni. Nalogodavci ubistva, srpski nacionalisti, pripadnici kojekavih službi bezbjednosti i paravojnih formacija i danas hodaju kao slobodni ljudi. Od Banjaluke, preko Beograda, do bijelog svijeta.

Na kraju krajeva, pitajte nešto o tome Nenada Stevandića, današnjeg potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, koji je tada komandovao Srpskim odbrambenim snagama, koji je imao direktne kontakte sa ubicama. On bi mogao sastaviti itekako kvalitetan esej o svemu ovome.

Taj mart i april, velim, bili su tek priprema za medijski spin, za žrtvovanje 12 beba, za operaciju “Koridor”, za uništavanje Ferhadije i Arnaudije, za potpuno protjerivanje nesrpskog stanovništva iz Banjaluke. Otišao sam u maju iz Banjaluke, te zlostavljane krajiške ljepotice, u koju je rat stigao šapatom i nikada je nije napustio.

Danas, četvrt vijeka poslije, Banjalučani zavjerenički ćute. Kao što su ćutali na protjerivanje komšija, na ubistvo preko 400 Bošnjaka i Hrvata mimo bilo kakvih ratnih dejstava, kao što su ćutali na ubistvo Miodraga Šušnice, kao što su ćutali na nasilnu ekavizaciju 1994. godine, kao što ćute na uvoz “umjetnika i intelektualaca” na iznajmljivanje iz Srbije, na pljačke i otimačine postratne u ime nacionalnih interesa…

To je ona ćutnja koja, zajedno sa zaboravom, ždere istinu i proste fakte. U ovom gradu je baš tada, početkom proljeća, počelo da radi nekoliko agencija nacrno za preseljenje Hrvata i Bošnjaka u “novu domovinu”, a agencije su pretvorene u zvaničnu instituciju, radnog naziva “Agencija za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara”, čime u Banjaluci, mimo ratnih, dejstava počinjen urbicid.

Četvrt vijeka poslije, sve je prokleto isto. Grad urliče avetinjskom zavjereničkom ćutnjom. Po fasadama se vide grafiti optuženih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Postoji nekoliko razlika, doduše. Nema Hrvata, nema Bošnjaka, nema polutana… Ali, nema niti para, a slabo je i ljudi.

Ovog aprila neki novi klinci gledaju NBA ligu, igraju košarku dok ih prati Mladićev pogled sa oronulih fasada i proklinju roditelje što im nisu obezbijedili papire za Skandinaviju.

Strah me i pomisliti u šta će odrasti.

Aljazeera