Balkanom vladaju desničari koji se međusobno odlično slažu

Neumorni kritičar turbo folka i nacionalizma, majstor satiričnih tekstova, svestrani pjevač, pjesnik i medijski »manipulant« koji iza sebe ima diplomu PMF-a, mnoge jedriličarske medalje, deset studijskih, četiri live i četiri kompilacijska albuma te jedan EP. Sve je to Svjetski Kilo Car – Rambo Amadeus, poznati crnogorski glazbenik pravim imenom Antonije Pušić koji će nastupiti u OKC-u Palach.

Što pripremate za koncert u Palachu?

– Publika u Rijeci bit će izložena identičnoj interaktivnoj koncertnoj proceduri koju primjenjujem uvijek i svuda. Iz toga je teško predvidjeti kako će koncert u riječkom Palachu teći. Puno toga ovisi o publici.

Koliko će taj nastup biti sličan drugim nastupima koje trenutno održavate? Je li vam repertoar manje-više isti ili ga mijenjate ovisno o mjestu održavanja koncerta?

– S obzirom na to da je procedura interaktivna, sličnost publike uzrokuje sličnost koncerata. Moj bend i ja sviramo više od sto mojih komada, a na koncertu ih je fizički moguće odsvirati maksimalno dvadeset. Također, imamo jazz pristup izvođenju, a ne pop, tako da se ni jedan komad nikada ne izvodi identično. U suprotnom bi bavljenje glazbom bilo užasno dosadno i za mene i za glazbenike s kojima radim.

Poznati ste po tome da svakim novim nastupom ne prestajete iznenađivati, da ne možete održati dva identična koncerta. Radite li to slučajno ili namjerno?

– Jedino pravo zadovoljstvo jest interakcija s publikom i kreacija na pozornici. Ja nisam to izmislio, čitav svijet jazza tako funkcionira. Samo pop publika misli da pjesme moraju svaki put isto zvučati, valjda zato da bi skromni sluh pop konzumenta bio u stanju prepoznati repertoar.

Školovani Balkanci

Taj brak između pop izvođača i pop publike za mene bi bio kazamat, radije bih držao kafić nego zarađivao novac na taj način.

Jednom ste rekli: »Volim svirati. Više volim 20 klupskih svirki nego jedan koncert u hali. Jer ovako sviram 20 puta, a onako samo jednom. Na kraju ista lova, ali dvadesetostruko uživanje.« Događa li vam se ipak ponekad da izgubite volju za nastupima, barem nakratko?

– Ne. Ali često izgubim volju za putovanjima pa tada ne zakazujem svirke. Ali volio bih da sviram svaki dan. No bez višesatnog sjedenja u kombiju, ritualnog pakiranja i raspakiranja, prolazaka kroz carinske procedure i navikavanja na različite hotelske madrace.

Puno nastupate. Sami kažete da većinu prihoda ostvarujete na privremenom radu u inozemstvu gdje izvozite glazbu. Gdje su vaši »proizvodi« najtraženiji?

– Prostor ex-SFRJ, gradovi Europe, gdje ima i školovanih Balkanaca koji su moja publika. Oni dovode sa sobom strance jer napokon mogu pokazati nešto što dolazi iz njihove regije, a od čega ih nije sramota.

Pročitala sam da radite na završavanju dugoočekivanog novog albuma. Možete li nam otkriti nešto više o njemu?

– Nagomilalo se puno pjesama od izlaska prethodnog albuma, neke komade već izvodimo na svirkama, druge ne. Bit će uskoro. Vrlo uskoro.

Pročitala sam i da pripremate trostruki live album s materijalom koji ste snimali u Jazz centru Čekaonica. Kakav će to album biti?

– Vidjet ću, nisam baš zadovoljan kako sam ja zvučao, derao sam se kao magare. Ako budem uspio izaći na kraj s tim svojim histeričnim vokalom, čut ćete taj materijal i vi.

Osim s koncertima, aktivni ste i s Večerima glomazne poezije na kojima govorite svoju poeziju, najglomaznije pjesme iz svog repertoara uz pratnju maestra Ivana Aleksijevića na klaviru. Otkud ideja za takvim nečim? Kakve su reakcije publike na taj program?

– Moje najglomaznije komade teško je izvoditi uz zvukove bubnja, basa i ostale teške artiljerije koja se ispaljuje s pozornice. Ovo je način da na miru dijelim svoje misli s publikom. Potpuno drugi đir, to je za one koji više vole moje tekstove nego muziku. Ponekad sam i ja među njima.

Cijenim Dežulovića

U kakvom ste odnosu s novinarima? Primijetila sam da vam smeta što vaše statuse s Facebooka izvlače iz konteksta kako bi stvorili senzacionalističke vijesti…

– Dobar novinar danas je prava rijetkost. Njih veoma cijenim. Analitičar Boris Dežulović na primjer, njegove kolumne su pravi eseji, divim se njegovoj moralnosti, inteligenciji i snazi. Žuta štampa, senzacionalizam, to nije novinarstvo, to je nešto na što ne želim trošiti riječi.

Na Facebooku ste nedavno komentirali bušenje nafte u Jadranu. Kažete da ste izričito protiv bušenja jer je to protiv interesa naroda koji živi u priobalju…

– To je prije svega protiv mog interesa, jer živim u priobalju. Interesa moje djece, budućih unuka i praunuka za koje se nadam da će boraviti isto toliko pasionirano na Jadranu kao ja. Mi smo generacijama pomorci, jedriličari pa nam ni kap od te nafte nije potrebna niti joj se radujemo, makar nam obećali da je možemo doživotno besplatno tankati. Nadam se da nitko normalan ne misli kako je moguće biologiju, floru i faunu Jadrana koji pripada Hrvatskoj izolirati od ostalog djela Jadrana i spriječiti pogubni utjecaj bušenja na okolinu.

Koliko inače pratite društvena i politička događanja u Hrvatskoj? Što mislite o našoj predsjednici?

– Na vlasti na Balkanu su desničari koji se međusobno izgleda odlično slažu. Koliko je to god na prvi pogled apsurdno, jedni drugima pomažu da opstanu na vlasti. Opasno bi bilo da na vlast u čitavoj ex SRFJ dođu ljevičari. Opasno za nacionalni suverenitet sadašnjih nacionalnih država. To sam shvatio odmah poslije rata, kada sam se uvjerio u činjenicu da su komandanti suprostavljenih paravojnih formacija tijekom rata postali intimni prijatelji, kumovi i pobratimi. Nacionalistički diskursi nisu besmisleni jedino u tom sinkroniziranom recipročnom, međusobnom antagonizmu.

Novi list