Bajram u Parizu i kradljivci bicikala

Noć pred Bajram, u Parizu, u 12. arondismanu, planirao sam kako ću ujutro biciklom otići u radnju koja se zove Sabah, kupiti kadaifa i baklava, da uveče počastim društvo koje će se okupiti. Trgovinu, inače, drži sirijat, turski pravoslavac, i u njoj se prodaju proizvodi koji hrane nostalgiju, uglavnom iz Turske i Bliskoga Istoka. Probudio sam se, a bicikl više nije bio u dvorištu, preko noći ga je neko ukrao. Nakratko, kao da mi je neko ukrao Bajram.

Autor Ahmed Burić

U posljednje se vrijeme, nekako, sve češće tako osjećam: kao da mi je neko nešto ukrao. Doduše, vjerski identitet nikad nisam gajio, to je uvijek bilo nešto što su nane, majčina i, pogotovo, očeva majka čuvale kao svoju, duboko intimnu stvar. Što se tiče, nekog šireg, evropskog identiteta, i za njega mi se čini da mi je ukraden. Sve te mantre oko toga da kad će Bosna i Hercegovina u Evropsku uniju, sve te promašene i(li) jeftine priče iz ureda Evropske unije, po kojima „evropski put nema alternativu“, svi ti činovnici koji se našetavaju po Sarajevu s uvijek istom lažnom kurtoazijom, zauzetošću i užurbanošću, sve te laži naših političara kako su oni za Evropu, ali…

Sve to mi nekako udaljava ideju zajedničke porodice na Starom kontinentu i sve više se oko toga osjećam sam. Kao da se ponovo vraća onaj nikad zaboravljeni, i uvijek u duši pohranjeni mentalitet izbjeglice. Ukratko, kad Milorad Dodik kaže da je on za evropski kurs Republike Srpske, uvjetno reagiram da sam protiv, jer nakon svega, ne mogu biti za ono za šta je on. Makar osjećam da je takvo razmišljanje pogrešno.

U pariškom dvorištu čujem glasove radnika, iz Sjeverne Afrike koji završavaju radove oko fasade. Ne mogu ih optuživati da su mi ukrali bicikl: dovoljno su sumnjivi što danas žive u svijetu u kojem je biti musliman optužba samo po sebi. Ali, ukradene stvari nikada ne završe u pravim rukama. U dvorištu je i podrumski stan, u kojem je buket djece, ali niko od njih neće voziti taj bicikl.

U međuvremenu, stigle su vijesti koje su moju štetu potpuno relativizirale i stavile je na pravo mjesto, u sitni, mali velegradski incident. Blizu poslanikove džamije u Medini eksplodirao je auto. U Bagdadu ispred tržnice, plače Ali: „I pita se, je li ovo bajram?“. Na tržnici je eksplozija samoubice ubila oko 140 ljudi. Užas i strah šire se zemaljskom kuglom kao kuga, a ja ne mogu učestvovati ni u empatiji zapadnijih medija koji odjednom, pred bajram, žale za Zalivom ili Bliskim Istokom.

Sve mi to izgleda kao prašak za pranje savjesti nekoga ko je imao šansu da eventualno drugačije uredi odnose u svijetu ali nije. Zapadne intervencije su u Iraku, Libiji, Siriji ili Afganistanu, ostavile uglavnom anarhiju i(li) pustoš. Suze The Guardiana u tom smislu ne donose nikakvu utjehu.

Bajram je u Parizu. Pred arapskim radnjama su gužve, narudžbe za svečane ručkove i slavlja se popisuju na dugim papirima. Kolači sjaje, i slavi se Mubarek Aid. Koliko je jutros onih kojima niko neće dati kolač? I koji nemaju bicikl? Otići ću u Sabah, pješke. Ne bilo veće štete. O tome je trebalo misliti ranije, i bolje zaključati bicikl. I bolje urediti svijet. U svima nama živi potencijalni kradljivac bicikala koji žudi za osvetom. Od danas, možda, i u meni. Koju je, barem u svijetu koji sam poznavao, moglo ublažiti bajramsko slatko.

U „Kradljivcima bicikala“, najpoznatijem filmu neorealizma, glavni junak ne izdrži nakon što su mu bicikl, kupljen za ženin miraz ukrali. I on krene ukrasti, ali ga uhvate. Njegov sin plače, a čovjek kojem je ukraden bicikl traži od svjetine koja ga je uhvatila, da ga puste.

„On već ima dovoljno problema“, viče.

Jedan od ljudi iz svjetine kaže: „Zahvali ovom čovjeku, da se ja pitam ti bi bio u zatvoru“.

Drugi dodaje: „I zahvali bogu“.

Rješenje za sada ne postoji. Ne treba krasti drugi bicikl, niti u religiji tražiti nekakav novi identitet. Sjećam se da sam jedan sličan bicikl, proizveden u staroj tvornici Rog, za koju se danas bore da je ne sruše prvaci privatizacije,ostavio u Ljubljani, kad sam ostavio jedan svijet. Možda i sada ostavljam jedan svijet, a možda mi se smiješi novi bickl? Nikad ne znaš, biciklistička sreća je varljiva. Možda se i Evropa dosjeti da očisti prašinu sa starih bicikala, i krene u rekonstrukciju vrijednosti, čišćenje ruševina, građenje povjerenja. Ili je, za sve nas kasno, da (opet) budemo Evropljani.

Mislim na Bajram u Sarajevu, na somune, baklave i halve i na humke najdražih na brežuljcima na koje danas neću stići. Prekida me glas: – Bonjour Monsieur, voulez – vous un peu de gateux anti – terroriste?

Sretan Bajram. Happy Aid. Svima bili Evropljani, ili muslimani, ili oboje. Kao da nam ta sreća nikad više nije trebala.

Lupiga.Com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here