Antibosansko bošnjaštvo Bakira Izetbegovića

Bakir Izetbegović je, bez sumnje, najveća štetočina na bošnjačkoj političkoj sceni. Otkako je od Tihića preuzeo SDA, on je radikalno promijenio njenu ideološku osnovu, uveo BiH i Bošnjake u političku nestabilnost i napustio političko naslijeđe svoga oca, na koje se poziva pred masama svakim zgodnim povodom tek da bi sačuvao ono malo preostalog ugleda, pretpostavljajući da one još vole Aliju kao neku vrstu mitske političke figure.

Piše: Enver Kazaz

Dok je njegov otac na samrtnoj postelji ostavljao Bošnjacima poruku da budu malo više Bosanci, savjetujući to i Srbima i Hrvatima, današnji vladar u SDA reducira bošnjaštvo na rigidnu, konzervativnu ideologiju odričući se na svaki mogući način bosanstva. Upoređen sa svojim prethodnicima na čelu SDA, Bakir Izetbegović se pokazuje kao predsjednik koji je iznevjerio načela i ideje u ime kojih je stranka formirana.

Tihić se zalagao za bošnjaštvo tijesno povezano sa bosanstvom, Alija za islamocentrično bošnjaštvo uklopivo u bosanstvo, a Bakir Izetbegović za bošnjaštvo reducirano na konzervativizam, antikomunizam, erdoanizam i, naravno, neobegovsku fantazmu. Pri tom, Tihićevo bošnjaštvo tijesno povezano sa bosanstvom manifestiralo se u politici stalne potrage za kompromisom u promjenama Dejtonskog ustava, pa je ovaj političar, skupa sa međunarodnim političkim snagama, BiH doveo od Aprilskog paketa – praktički na prag rješenja ustavne krize. To što je takvo rješenje spriječio Haris Silajdžić u savezu sa Božom Ljubićem samo pokazuje kako iracionalizam i lična sujeta, te enormna žudnja za moći nekog vlastodršca mogu biti pogubne po čitavu zemlju.

Alijino islamocentrično bošnjaštvo prošlo je kroz najteži oblik rata u kojem je sačuvan okvir BiH, a bosanstvo kao politička ideja nije poraženo, iako ga je Alija napuštanjem Platforme Predsjedništva BiH iz maja 1992. godine, kojom su bili definirani ciljevi odbrane zemlje od agresije, u velikoj mjeri doveo u pitanje. Zato se i može reći da Alija, za razliku od Tihića, nije imao jasnu viziju BiH, niti ju je ikada operacionalizirao u političkoj praksi, pogotovo ne ideološki precizno razvio. Alijina bošnjakocentrična Bosna nije ni mogla uspjeti, jer nije praćena ozbiljnom političkom strategijom koja bi na polju kulture realizirala takve vrijednosti. Iako mu je najveći dio, čak gotovo sva akademska zajednica pokazala apsolutnu odanost i poslušnost, Alija nije na zasadima znanja gradio svoju politiku, već se u njenoj realizaciji oslonio na Islamsku zajednicu, slikovito rečeno: na hodže, a ne na profesore. Akademska zajednica, pak, nije proizvela narative bošnjakocentričnog bosanstva, već je, nagađajući u svom mediokritetstvu i podaničkoj poslušnosti šta bi Alija želio, proizvela narative koji su iz modernih reducirali bošnjački politički i kulturni identitet na arhaične forme. Istodobno, otpor Alijinoj ideologiji u javnom prostoru bio je izrazito jak, pa je njegova politika trpjela stalne medijske kritike iz pozicija koje su se zalagale za građanske koncepte zemlje i multietničku BiH.

Ni Tihić nije bio političar velikih ideoloških vizija i gesti, ali je u svom djelovanju, kao političar akcije a ne ideološke naracije, Bosnu pretpostavio partijskom interesu. Protiv sebe on je imao Silajdžića, političara sa harizmom i iracionalnom sujetom, te s fantazmama o 100% BiH bez bilo kakve jasne ideje BiH, pa i Radončićev tada moćni Avaz. Alija je protiv svoje politike imao čitav niz medija i dosta jaku intelektualnu scenu. Tihić je od SDA načinio narodnjačku stranku evropskog tipa, a Alija ju je formirao kao masovni pokret sa islamocentričnom vizijom bošnjaštva i antikomunističkom ideološkom podlogom. A to podrazumijeva da je Tihić imao u vidu bošnjaštvo kao politički identitet evropskog konzervativnog tipa, dok je Alija bošnjaštvo poimao i kreirao antimodernističkim kategorijama.

Pod Alijom je izvedena privatizacija društvenog bogatstva i SDA je na dijelu teritorije kojim je vladala stvorila neobegovsku elitu koja je bukvalno uništila velike koncerne kakvi su Energoinvest, UPI, Hidrogradnja, UNIS, ŠIPAD itd. Unutar takve privatizacije stranka je uspostavila klijentistički sistem vlasti, pa je njena ideološka platforma konzervativne narodnjačke stranke (Tihić), odnosno islamocentrične konzervativne stranke sa antimodernističkim temeljem (Alija), otklizala u golu pragmu. Ona, ta pragma, uništila je društveni moral i produkovala bezočni model prvobitne akumulacije kapitala, te gramzivu ekonomsku elitu koja je stranku koristila kao sredstvo svoga bogaćenja i besprizorne eksploatacije radnika. A to znači da su i Alijina i Tihićeva ideologija u samoj društvenoj praksi bile potisnute od tzv. izvođača radova na terenu, stranačke elite koja je uzvikivala nacionalističke parole i bogatila se pod njihovom maskom.

Za razliku od ranijih vođa SDA, Bakir Izetbegović nema nikakvu iole ozbiljniju ideološku viziju osim rigidnog erdoanizma. On bošnjaštvo definira vazalskim kategorijama podaništva današnjem turskom predsjedniku, sultanu, kako ga nazivaju kritičari njegove autokratske, tj. diktatorske vlasti. Očitovano u nizu izjava o Erdoganu kao našem vođi, takvo Izetbegovićevo bošnjaštvo osuđeno je na međunarodnom planu na izolaciju i getoizaciju, budući da je Erdogan zbog svog načina vladanja sve više i više u nemilosti moćnih evropskih država i SAD-a. Povratak Erdoganove Turske na Balkan samo potvrđuje da on ne može Tursku integrirati u evropski i svjetski, već regionalni prostor. Istodobno, Izetbegović čvrsto se vezujući za Erdogana, dovodi Bošnjake i BiH u poziciju u kojoj oni i njihova eventualna vizija zemlje neće imati onu podršku Zapada kakvu su imali Alija i Tihić. Takva greška gura Bakira Izetbegovića u radikalizam i niz političkih sukoba, pa on umjesto otvaranja bošnjačkog političkog identiteta i prostora za moderne vrijednosti arhaizira taj identitet i vodi ga u predmoderne identitarne naracije. Zato on i razvija erdoanizam, osmanonostalgiju i turkofiliju kao nacionalne naracije, te time negira začetno mjesto bošnjačkog nacionalnog identiteta – tekovine evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma na kojima su tadašnji intelektualci uspostavili bošnjački nacionalni identitet u vrijeme Austro-Ugarske vladavine Bosnom.

Upravo zato Izetbegovićevo redukcionističko, vazalsko, na erdoanizmu koncipirano bošnjaštvo mora biti suštinski antibosansko. Da ima ikakvu viziju BiH i rješenja njene ustavne krize, Izetbegović bi poput Tihića tragao za politikom kompromisa i konsenzusa u BiH, predlagao ta rješenja, gurao ih skupštinsku procedura, a ne govorio, pravdajući ideju podjele Mostara, da Bošnjaci moraju kontrolirati izdavanje građevinskih dozvola. Također, da ima ikakvu viziju zemlje, on bi o njoj govorio, poticao projekte za rekonstrukciju njenog multietničkog identiteta i zalagao se za zakonska i ustavna rješenja bazirana na međuetničkoj ravnopravnosti i nestanku diskriminacije svakog građanina na svakom pedlju Bosne. Ne zaboravimo, Tihić je tužbom Ustavnom sudu BiH vratio Bošnjacima i Hrvatima konstitutivnost u Republici Srpskoj i time u temelju promijenio ustavna načela tog entiteta. Izetbegović je tužbom Ustavnom sudu BiH o 9. januaru kao Danu Republike Srpske otvorio rat sa republičkosrpskim političkim oligarhijama i pretrpio potpuni poraz od Mladena Ivanića i njegove svite. Na drugoj strani, on je Čoviću prepustio inicijativu za diktiranje promjena izbornog zakona, što je ovaj pretvorio u svoju veliku prednost, te se na društvenoj sceni po ko zna koji put predstavio kao mesijanski zaštitnik Hrvata. Zamislimo da je Izetbegović kao političar s vizijom multietnički harmonične BiH ponudio promjene izbornog zakona kojima bi se sve tri etničke zajednice i svaka nacionalna manjina učinile ravnopravnim u izbornom procesu. Tada bismo mogli govoriti o tome da on uistinu jest patriotski političar sa jasnom probosanskom ideologijom. Ili, da je u borbi za BiH on razvio strategiju dobijanja međunarodne podrške, a ne svoju međunarodnu politiku sveo na dodvoravanje Erdoganu – tada bismo mogli zaključiti da se radi o racionalnom političaru, a ne o provincijalcu koji se razmahuje podaničkim gestama u javnom prostoru.

Odsustvo Bosne u Izetbegovićevim javnim istupima samo potvrđuje da su on i stranka koju vodi odustali od svake pomisli da očuvaju njen multietnički karakter. Zato se čitava Izetbegovićeva politika i svodi na vladavinu teritorijem pod tzv. bošnjačkom vlašću i redefiniranje Alijnog i Tihićevog bošnjaštva u njegovo na vazalstvu strukturirano, gdje Bošnjaci nacionalni uzor trebaju gledati u svojim negdašnjim osvajačima i gdje su neobegovi ispunjenje Izetbegovićevog nacionalnog sna. To antibosansko bošnjaštvo duboko je suprotstavljeno realnim bošnjačkim nacionalnim interesima i, zapravo, najopasnije po same Bošnjake. Namjesto emancipatorske nacionalne politike, koja bi se mogla suprotstaviti Čovićevom i Dodikovom secesionizmu, te naći saveznike za uspostavljanje funkcionalne države, Izetbegović i njegovi mediji, Stav i Faktor, uzgred rečeno, niskotiražni, nepismeni i mediokritetski, revizionistički se odnose prema historiji i u bošnjački simbolički imaginarij uvode fašistoidne intelektualce i polupisce iz Drugog svjetskog rata. Antifašističko naslijeđe, koje je Bošnjake u dvadesetom stoljeću između ostalog učinilo i internacionalistički i kosmopolitski nastrojenim stanovnicima svijeta, Izetbegović i njegovi mediji su demonizirali i sveli Bošnjake u mentalni i politički geto. Kao Alijin sin, Bakir Izetbegović je otud anti Alija, očeva politička suprotnost. Njegov otac ni u ratu nije odustao od BiH, a sin je to učinio u miru zarad svojih zabluda koje nastoji predstaviti kao nacionalni interes. Najveća štetočina na političkoj sceni, on je u ovom momentu prinuđen da prikriva ispade vlastite supruge koja je dobila enormnu moć i da se dodvorava autoritarnom vođi Turaka. Za to vrijeme, njegovu politiku i ideologiju profiliraju nepismeni, a veoma borbeni mediokriteti okupljeni u magazinu Stav. Time su i Bosna i Bošnjaci opet izgubili ono što je žudnja ove zemlje od rata do danas – političku stabilnost koja otvara nadu u moguću rekonstrukciju multietničkog sadržaja BiH.

Zbog toga Dodik, Čović i Izetbegović i jesu trojac koji iznutra urušava zemlju. Prva dvojica otvorenim secesionizmom, a treći prikrivenim, manje vidljivim, ali ne i manje opasnim. Budući da nije poražena u ratu, Bosna bi mogla biti poražena u miru. I to tamo gdje niko nije mogao očekivati – u SDA, koja se predstavlja kao patriotska stranka, a njen vođa, njegova elita i medijska mašina sve više i više djeluju sa antibosanskih pozicija.

Tačno. net