ANALIZA JUTARNJEG LISTA: Šta Rusi žele na Balkanu, kakva je uloga Čovića i Dodika?

Širenjem NATO-a i EU na istok Europe Rusija se odjednom našla u poziciji da joj se manevarski prostor na području gdje su desetljećima bili prisutni sve više sužava.

Zapad ju je praktički istisnuo s Balkana. Sve je spalo na nedovoljno pouzdanu Srbiju, koja, iako otvoreno očijuka s Moskvom, ipak sve više pogledava prema Bruxellesu. Rusiji je nedavno iz ruku izmigoljila i Crna Gora, s čijim se bijegom iz ruskog naručja u tabor protivnika (ušla je u NATO i očekuje skori prijam u EU) Moskva još nije pomirila. Naime, kao velika sila koja ima ambicije voditi glavnu riječ u međunarodnim odnosima, Rusiji je, ako želi imati neku ulogu u Europi, premalo oslanjanje na Srbiju s kojom nisu na čisto, a i nije neki jak politički “faktor” ili “mali moskovski klub u Bruxellesu” (Mađarska, Cipar, Grčka). Balkan je svakako mjesto na koje Rusija igra i smatra da tu još može naći prostor za svoje djelovanje.

Promjena strategije

“Rusija mijenja strategiju i želi biti aktivnija na Balkanu, jer ne možeš biti značajan igrač na međunarodnoj pozornici a da ti je Europa izvan dometa”, kaže ruski balkanolog Genadij Sisojev. Upravo zato, misli on, kroz te naočale treba promatrati i nedavno otopljivanje odnosa s Hrvatskom, koji su posljednjih godina bili ledeni. Rusija se, kaže Sisojev, vraća svojoj staroj politici s početka 21. stoljeća – “s obje noge na Balkanu”. Naime, trenutno je Rusija tek jednom nogom na tom području, što je ipak nestabilno.

“Politika je ovakva – jednom nogom u Hrvatskoj, a drugom u Srbiji, jer to su, u ovoj regiji, ipak dvije najvažnije države”, kaže Sisojev.

Posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović može se razmatrati upravo u svjetlu takve politike, da je Rusiji jasno kako ne može računati na neku smislenu prisutnost na jugoistoku Europe a da se oslanja samo na Srbiju. No, kako kaže Maksim Samorukov, analitičar moskovskog Carnegie centra, Rusija se neočekivano (vjerojatno iz razloga koji nam je kazao Sisojev) okrenula Hrvatskoj, i to zemlji koja je najviše proamerička država u regiji i najlojalnija kad su u pitanju sankcije Zapada protiv Rusije. Dakle, u trenutku kad su svi čekali daljnje poteze Kremlja u vezi s Crnom Gorom i pogotovo Makedonijom i BiH, kao još jedinih, uz Srbiju, “slobodnih mjesta” na Balkanu, na koja bi se eventualno Rusija mogla umetnuti.

Slabi na Jadran

Kolumnist moskovskog Komersanta Maksim Jusin kaže kako je Rusija slaba na Balkan, a pogotovo Jadran, još od “carskih vremena”, ali nema velike sreće jer joj to područje curi kroz prste još od 1948. godine i gromoglasne svađe Staljina i J. B. Tita, koji je zapravo prvi istisnuo Rusiju s tog prostora. Naime, važnost nedavna posjeta nije toliko u tome da se sada može očekivati neko naglo poboljšanje, odnosno, kako kaže Samorukov, “ne treba očekivati da će Hrvatska odjednom postati bliski ruski saveznik na Balkanu”, nego u činjenici da Rusija ne želi dopustiti da Hrvatska postane nova Poljska.

“Od Hrvatske ne možemo očekivati da bude nova Mađarska ili Grčka, kao EU zemlje najviše sklone Moskvi, ali već je dovoljno da ne bude u antiruskom klubu s Poljskom i baltičkim zemljama – Estonijom, Latvijom i Litvom. Za Kremlj je važno ne da Hrvatska postane ‘najbolji drug’ (to je iluzorno, a i nepotrebno, dodaje Jusin), nego je dovoljno da ne postane nova Poljska”, kaže Jusin.

On smatra da Hrvatska nema ni razloga da slijedi radikalnu antirusku politiku Poljske, jer su povijesna opterećenja sasvim drugačija, a i pozicija je Hrvatske u geostrateškom smislu različita:

Inicijativa triju mora

“Rusija je svjesna da na Balkanu ne može igrati značajniju ulogu ako Hrvatska bude dio tzv. europske antiruske koalicije. Naime, Rusija je Inicijativu triju mora shvatila kao izrazito ‘protrumpovsku i antirusku’, ali i kao poljski ‘imperijalni’ pokušaj da se postavi kao lider istočne Europe, a preko toga i glas tog dijele Europe u Bruxellesu, pa čak i kao četvrti igrač u EU, pored Pariza, Berlina i Rima, sada kad Londona više nema.”

Za moskovske komentatore inicijativa nema potporu ni u samom Bruxellesu, a pogotovo ne u Berlinu. Pogotovo jer se nedavno poljska premijerka Beata Maria Szydło obrušila na izgradnju Sjevernog toka 2, plinovoda koji bi preko Baltika, mimoilazeći Poljsku, opskrbljivao Njemačku ruskim plinom te, štoviše, od Njemačke napravio glavnog distributera ruskog plina za Europu. Taj projekt nije po guštu i mnogima u Bruxellesu, ali je svakako jedan od strateških poslova koji bi dugoročno mogao izmijeniti rusku poziciju u Europi. Jedan od prioriteta Rusije jest i “ograđivanje” Poljske, koja doduše svojom politikom kao trenutno najkonzervativnijeg dijela Europe (Poljska Jaroslawa Kaczynskog se baš ne oslanja na vrijednosti na kojima je izgrađena i na kojima bi trebala funkcionirati ujedinjena Europa) cijeli taj plan olakšava. Upravo zato Poljska i jest glavni promotor izgradnje LNG terminala na Krku za američki plin (koji je, spomenimo, skuplji od ruskog plina). No, Vladimir Putin je zato Kolindi Grabar-Kitarović rekao da su Rusi spremni plinoficirati Hrvatsku (snositi sve troškove izgradnje, bilo kroz ruske kredite, bilo kroz rusko-hrvatski joint venture), ali i dao ponudu da se Hrvatska nađe na trasi plinovoda Turski tok, koji je zamijenio propali projekt plinovoda Južni tok.

Bez pritiska

Upravo zato Jusin smatra da Hrvatska može graditi za sebe povoljne odnose s Moskvom a da ne bude pod pritiskom kakvim je sada Srbija. “Hrvatska bi mogla izvući puno iz veza s Rusijom upravo na liniji uzajamno korisnih odnosa, a da se ne boji ni ‘ruskog pritiska’ niti optužaba da je ‘ruski trojanski konj’”, kaže Jusin.

I Sisojev smatra da je Zagreb u lagodnijem položaju u odnosu na Srbiju, jer je Moskva svjesna da je Hrvatska lojalna članica euroatlantskih asocijacija te da bi “ona mogla postavljati uvjete i Rusiji, a ne samo obratno”. Sisojev i Jusin uvjereni su da Rusija može potegnuti Agrokor kao argument u odnosima, ali smatraju da nikada to neće zlorabiti za ucjenu.

Jusin nadalje kaže kako Putin ne inzistira na tome da Hrvatska bude igrač Kremlja u EU, jer za to u Bruxellesu ima ipak jače igrače od Zagreba – Mađarsku i Grčku, a po potrebi i Italiju. Naposljetku, kaže Jusin, o sankcijama i Ukrajini, unatoč nekim hrvatskim potezima u Kijevu, Zagreb neće imati “zadnju riječ”, već će se to odlučiti na višim instancama EU, a Hrvatska će to kao lojalna članica (a Rusi to znaju) dosljedno poštovati.

Jusin tu misli na Plenkovićev prijedlog Kijevu da će Hrvatska pomoći u mirnoj reintegraciji Donbasa, mada je u Sočiju Kolinda Grabar- Kitarović dobrim dijelom to ublažila rekavši kako je Hrvatska pozicija glede Ukrajine jedinstvena: poštivanje Sporazuma iz Minska prema kojem se taj konflikt treba rješavati, a ta izjava je za Ruse bila dovoljna hrvatska “mea culpa”.

Rusija pritišće Srbiju kako bi odustala ne samo od NATO-a, ali se boji da bi im i ta saveznica mogla skliznuti u taj vojno-politički savez, s kojim ona ima više sporazuma nego, recimo, Crna Gora koja je punopravna članica. Osim toga, Kremlj je sada Srbiji “poklonio” šest polovnih MiG-ova 29 (predsjednik Aleksandar Vučić hvali se da je sada srpska avijacija jača nego avijacije svih zemalja bivše Jugoslavije zajedno, mada su tri zemlje članice NATO-a), ali Srbija na sve načine (za sada) izbjegava ispuniti Putinov zahtjev da ruskoj bazi u Nišu da isti status kao što su ga dobili djelatnici NATO-a u Srbiji.

Maksim Samorukov stoga i upozorava kako u Moskvi trebaju imati na umu da se u Hrvatskoj Rusiju prije svega doživljava kao “srpskog saveznika i zaštitnika”, što kod Hrvata automatski stvara obrambeni mehanizam. Rusija igra i na kartu BiH, pogotovo Milorada Dodika, koji “samoinicijativno” za račun Moskve destabilizira tu zemlju, a sada Rusi obigravaju i oko Hrvata u BiH (Dragana Čovića) kako bi onemogućili normalizaciju unutarnjih odnosa. Kako kaže Samorukov, Rusija na Balkanu igra i politiku destrukcije, jer zašto bi pomagali da se stanje u toj zemlji sredi kada je agenda i strategija članstvo BiH u NATO-u i EU.

Pomaganjem da se sredi stanje u toj zemlji Rusija bi zapravo radila protiv sebe, odnosno pomogla bi da joj još jedna zemlja Balkana odleti iz orbite. Milorad Dodik (a ako još privole Dragana Čovića, kud ćeš više) tu je da stalno potkopava jedinstvo BiH, provocira raznim “katalonskim” referendumima te se više od Hrvata zalaže za “treći entitet” u BiH. Podsjetimo da je Milorad Dodik dan prije spornog referenduma o “danu državnosti Republike Srpske” bio kod Putina. Ovaj mu formalno nije dao podršku, ali sama činjenica sastanka u Kremlju je dovoljna. Hrvatska bi se trebala jasno odrediti prema “trećem entitetu” upravo zato da ne postane talac tog prijedloga. Rusija stalno govori kako je jamac Daytona i zalaže se za to da se u njega ne dira.

Vijenac za crvenu armiju

Posjet Kolinde Grabar-Kitarović zato ima svoje značenje, makar, kako kaže Samorukov, “jer se dogodio”, a sada bi Hrvatska trebala znati to iskoristiti, mada znamo iz nedavne prošlosti da je nakon burnih sastanaka i susreta (Jadranka Kosor čak se tri puta vidjela s Putinom) sve brzo splasnulo kako je i buknulo.

Ovdje nije nevažno spomenuti kao zanimljiv detalj kojem se nije pridavalo veće značenje – kako hrvatskoj predsjednici u Moskvi nije bilo teško položiti vijenac na spomen-obilježje crvenoarmejcima – koji su pod crvenom petokrakom oslobađali istočnu Europu od nacizma (iako, kad su tamo parkirali svoje tenkove, nisu ih micali 50 godina) – ali zato ima veliki problem s odavanjem počasti hrvatskim partizanima koji su oslobađali Hrvatsku sami i zato postigli da budemo s onu stranu željezne zavjese.

Jutarnji.hr