Ana Lovrenčić: Tjeraš me u pjesmu

Tjeraš me u pjesmu

Tjeraš me u pjesmu
Da ne vidim svjetlo dana
Al te predjele ja već slutim
Svaka mi je stopa znana.
(Gle, rima se, bludnica, otela
Iz moje nesmotrenosti. Ne tjeraj me u rimu, vodim te u pjesmu.
Ako svi putovi vode u rimu, mi nećemo u ta turistička središta
U kojima su toliki već odsjeli.)

Gonič mijenja lice
Al utočište je vazda isto.
U mraku utrobe prebirem užareno kamenje
Tek da iskušam koliko koži treba da zacvrči pod njihovom vrelinom,
Pod njihovim prigušenim sjajem.
Nekad je miris brži od boli.
Ponekad vrisak preduhitri vrelinu.

Tjeraš me u pjesmu
Neoprezno, ali ne bez straha
Koga ću tamo sresti
I koja će se od nas vratiti.
Hoću li ti se svidjeti kada se vratim?
I čime ću se u tom mraku oboružati?
I čime ćeš skidati te oklope da
Dosegneš moju ranjivost?
Koliko će trajati prije nego što se umoriš?

Tjeraš me u pjesmu
U ovoj još nisam bila.
Zar tu da te nađem?
Zrcalima prestravljena; ogledam te.
„Sve smo mi jedna“ – u svakome zboriš.
Poput derviša želim isplesati
Iskupljenje. Strah od istosti.
Težnju k jednosti.

Ne tjeraj me u pjesmu.
Što ako se ne usudim vratiti?

Radio Gornji Grad