Ali, takvo je današnje Sarajevo

ta je nama Barcelona i šta smo mi Barceloni da zbog nje plačemo? Naravno, ovo je parafraza stiha iz poznate starogrčke tragedije, ali parafraza koja je ovih dana upravo u Sarajevu dobila svoj puni stvarnosni smisao.

Piše: Gojko Berić

Ovu dilemu je, u svom prepoznatljivom stilu, razjasnio Senad Avdić, u odličnom tekstu “Šta je nama Barcelona”, objavljenom na portalu Slobodna Bosna. “Trebali bismo večeras biti sretni, ali nismo sretni, jer se danas bombarduje Sarajevo”, navodi Avdić riječi kojima je gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall prije 25 godina počeo svoj govor na otvaranju Ljetnih olimpijskih igara u glavnom gradu Katalonije i koje su ušle u domove ljudi širom svijeta. Avdić se potom pita: “Da li bi gradonačelniku drugog olimpijskog grada, Sarajeva, Abdulahu Skaki, išta naškodilo, da li bi mu kruna sa glave pala, da je u petak večer izašao na binu, nekoliko sati nakon stradanja građana na ulicama Barcelone, i desetinama hiljada ljudi okupljenih na koncertu Plavog orkestra ispred sarajevske Vječne vatre ponovio iste riječi: ‘Ne možemo biti sretni i veseliti se dok naše prijatelje u Barceloni kasape terorističke bande?!’ Ali nije ovo tek kritika vlasti i njenog odnosa, neprilične reakcije prema tragediji koja se sručila na prijateljski grad i njegove stanovnike. Od te vlasti se ništa drugo odavno ne očekuje. Tužnija je i iritantnija ravnodušnost, ignorancija, bezbrižnost koju su prema tragediji u Barceloni ispoljili ‘obični’ građani Sarajeva.”

Autor podsjeća da je u Barceloni rođen i Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, “prijatelj kakvih Sarajevo kroz povijest nije imalo mnogo, ako ih je uopće imalo”, i da je grad Barcelona, pored ostalog, nakon rata obnovila Olimpijsko selo na Mojmilu, sa 15 miliona maraka trajno skućila nekoliko hiljada obitelji, ali da se sve to zaboravlja, potcjenjivački bagateliše i nipodaštavajuće vrijeđa. “Zaboravlja se da je tri dana pred srpsku okupaciju Srebrenice u Barceloni održan skup na kojem je 50 hiljada građana, među njima i premijer Katalonije, tražilo hitnu intervenciju NATO-a da zaustavi Mladićeve zločine i spriječi genocid.” Novinska kolumna nije baš najbolje mjesto za gomilanje podataka, ali Barcelona je bila toliko posvećena sudbini Sarajeva da je to prosto fascinantno. Tokom opsade grada Sarajevu je uputila preko 2.000 tona humanitarne pomoći; nakon paljenja Pošte, dostavila je prvi satelitski telefon u Sarajevo, čime je obnovljena komunikacija između glavnog grada BiH i svijeta; svakog ponedjeljka tokom četverogodišnje opsade stanovnici četiri distrikta Katalonije i preko 900 općina držali su minutu šutnje u znak pijeteta prema žrtvama agresije na BiH; uz Međunarodni olimpijski komitet, Barcelona je bila najveći pojedinačni donator u obnovi Zetre… Sve je to, kako je već rečeno, nestalo u zaboravu naše neuljudnosti, sebičnosti i našeg primitivizma.

Barcelona je pune četiri godine plakala zbog svakodnevnog usmrćivanja Sarajeva, ali Sarajevo nije pustilo nijednu suzu zbog njenih 14 poginulih i stotinu ranjenih građana u terorističkom masakru prošle sedmice. Ibrahim Spahić, usamljeni predvodnik mahom izumrlog sarajevskog građanskog soja, ovog puta kao predsjednik Međunarodnog centra za mir, organizirao je prošlog petka skup pijeteta i solidarnosti sa žrtvama Barcelone. Pred Vječnom vatrom, kako se moglo vidjeti na TV-u, okupilo se jedva petnaestak građana, uključujući Spahića i dvije djevojke koje su na violončelu izvele Albinoniev Adagio. Bio je to tako otužan skup da čovjek ne povjeruje u kakvom gradu živi. U Ferhadiji sam sreo Senada Pećanina, koji se sa suprugom upravo vraćao sa tog žalosnog okupljanja. Bio je neraspoložen i ljut. “Stidim se ovakvog Sarajeva i odnosa građana prema zločinu u Barceloni”, rekao mi je. Zaista, gdje su tu bili ovdašnji intelektualci, glumci, pisci i umjetnici građanske provenijencije? Kako to da na ovakvim i drugim okupljanjima nema nikoga od naših estradnih zvijezda? Valjda se plaše da se pojave pred manje od deset hiljada posjetilaca. Gdje su, na kraju, bili makar samo po jedan član iz porodica kojima je Barcelona osigurala dom na Mojmilu i Aerodromskom Naselju? Ali, takvo je današnje Sarajevo.

Te večeri se završavao Sarajevski filmski festival, valjda jedina filmska smotra na svijetu u čijoj prijestolničkoj štampi nema ni jedne jedine filmske kritike!? Čitaoci novina, oni koji ne posjećuju festivalske projekcije, nemaju priliku da se informišu o kakvim je filmovima riječ i kakav je njihov umjetnički domet. A riječ je o najvećem festivalu u regionu. Posebna priča je festivalski dernek koji se, uz frustrirajuće glasnu muziku, odvijao na parkiralištu ispred Doma vojske. Jedna glamurozno obučena mlada žena, valjda glumica, izjavila je da ni Cannes nema ono što ima Sarajevo?! Pa, naravno da nema, jer se u sklopu Kanskog festivala ne održava nikakav dernek na nekom parkiralištu, već o hedonističkim prohtjevima festivalskih posjetilaca brinu tamošnji vrhunski ugostitelji, a ne priučene ćevabdžije na parkiralištu. Ovdašnji mediji su sa patriotskim zanosom pratili događanja na crvenom tepihu, pa su čak i skroman vatromet opisali kao spektakularan. Ali zato u dnevnim novinama od subote nije bilo ni riječi o sramotno malom odzivu građana na omaž žrtvama terorističkog zločina u Barceloni. Poznato je da pojedini lijekovi zamagljuju stvarnu krvnu sliku ljudskog organizma, pa čak i simptome nekih ozbiljnih oboljenja. Tako i Sarajevski filmski festival, koji sam po sebi predstavlja značajan i koristan događaj zamagljuje, makar samo na nekoliko dana, krvnu sliku Sarajeva. Njegovi predratni stanovnici listom su napustili grad, odnijevši sa sobom i njegov duh. Svijet koji ih je zamijenio nema s tim duhom nikakve veze. Današnje Sarajevo je ideološki i politički konfuzno i vanevropsko, prepušteno bezočnoj nacionalističkoj manipulaciji i ispražnjeno od demokratskih tekovina poput antifašizma, ljudskih prava i građanske ravnopravnosti. A kako smo vidjeli, i od elementarne empatije prema žrtvama terorizma.

Krvna slika ovog grada je zabrinjavajuća.

Oslobođenje