Aleksandar Hemon: ‘Šega i tuga su meni nerazdvojne, kao i mnogim Bosancima’

Ako sam bio u egzilu, to je bilo samo tokom rata u Bosni, kada se nisam mogao vratiti, ili sam barem tako tada mislio. Ali nakon što sam prvi put 1997. otišao u posjetu Sarajevu, Chicago je postao moj izbor, što će reći da nakon toga nisam bio u egzilu

Autor: Vanja Kulaš

Povod razgovoru s Aleksandrom Hemonom, nagrađivanim bosanskohercegovačkim prozaikom, esejistom, kolumnistom i scenaristom s čikaškom adresom, predstavljanje je hrvatskog izdanja njegova trećeg romana naslovljenog »Kako su nastali Ratovi zombija« (V.B.Z., 2016.). Roman će biti predstavljen 24. svibnja u 18 sati u antikvarijatu Ex Libris kao najava 10. sajma knjiga i festivala autora vRIsak, a u kontekstu središnje teme ovogodišnjeg festivala »Književnost između azila i egzila«.

Hemon je autor romana »Čovjek bez prošlosti« (V.B.Z., 2004.) i »Projekat Lazarus« (V.B.Z., 2009.), zbirki kratkih priča »Život i djelo Alphonsea Kaudersa« (Bosanska knjiga, 1997.), kasnije prerađene i dopunjene kao »The Question of Bruno« (Vintage, 2001) te »Ljubav i prepreke« (Buybook, 2009.).

Objavio je memoarsku prozu »Knjiga mojih života« (V.B.Z., 2014), kao i zbirke kolumni »Hemonwood« (Zoro, 2003.), »Hemonwood 2« (Zoro, 2008.) i »Povratak u Hemonwood« (Buybook, 2016.).

Gospodine Hemon, uspoređuju Vas s Bellowom, Conradom i s Nabokovim, on je poput Vas pisao na jeziku koji mu nije bio materinji. Koji su Vas autori izravno oblikovali? Kakav bi bio Vaš osobni kanon, što ste od knjiških ljubavi ponijeli iz starog svijeta, iz bivših života, a koga čitate i volite u Americi?

– Nabokov mi je bio važan i u Sarajevu, a čitao sam i dosta američke književnosti – iz nekog razloga prije rata je bilo dosta prijevoda američkih kratkih priča (Bartheleme, Carver itd.). Ali sam isto tako volio Ruse (osim Dostojevskog). Najizravnije je, međutim, na mene, kao i na mnoge pisce moje generacije sa naših prostora, utjecao Danilo Kiš.

Američka kritika – o ovdašnjoj da ne govorimo – smatra Vas jednim od najznačajnijih suvremenih autora. Kako se s time nosi nekadašnji sarajevski student anglistike, koji je u formativnoj fazi bio umočen u anglofonu književnost, a sad joj i sam pripada?

– Ne znam kako se sa tim nosi nekadašnji student anglistike, budući da ja nisam bio student anglistike nego svjetske književnosti. A student svjetske književnosti koji je tokom studija morao da čita Gilgameša, Dantea, Gogolja, Marqueza itd., nalazi da bi anglo-američka književnost bila provincijalna da nema prostora za pisce koji dolaze iz drugih kultura i jezičkih nasljeđa.

Diletant

Figura ambicioznog pisca, no bez konkretnih uspjeha, u »Projektu Lazarus«, kao i u »Kako su nastali Ratovi zombija«, Vašem novom romanu, predmet je empatičnog ( možda i autoironičnog) podsmijeha. Zašto je Vama pisanje važno?

– Pisanjem (i objavljivanjem) se bavim već skoro trideset godina. Nemam šta drugo da radim, ne znam ništa drugo. Kao i mnogi pisci, diletant sam po prirodi. Sve me zanima, o svačemu pomalo znam, ali to znanje nema nikakve primjene osim u pisanju. Svako malo razmatram mogućnost da se penzionišem i sretno zgubidanim, ali ne mogu dok ne završim knjige na kojima radim ili ih planiram – a toga ima za dva života. Od malih nogu mislim u jeziku, pisanje mi je najbolji – jer je jedini – način da promišljam svijet i vlastito iskustvo.

Što bi onda bila književnost: alternativna stvarnost, bijeg, terapija ili suočavanje?

– Književnost je posebna – i meni najbolja i najdraža – vrsta učestvovanja u svijetu. Književnost omogućava pristup znanju i mišljenju koji nisu pristupačni na bilo koji drugi način.

Joshua Levin, (anti)junak »Ratova zombija« pohađa radionice filmskog scenarija. Kakav je Vaš odnos prema filmu, jeste li sinefil, volite li pisati filmove?

– Nekad sam se, u srednjoj školi, bavio mišlju da budem redatelj, a prije rata sam pisao (loše) filmske kritike. Po dolasku u Chicago, otkrio sam riznicu filmova u jednom videoklubu (Facets), što mi je omogućilo da popunim rupe (koje su, tada sam shvatio, bile ogromne) u svom temeljnom filmskom obrazovanju. Tako sam polovinom devedesetih u jednoj kalendarskoj godini gledao više od 400 filmova. S Jasmilom Žbanić sam napisao scenario za »Otok ljubavi«, a jedan sam od scenarista koji su učestovali u pisanju druge sezone serije »Sense8« – na (odjavnoj) špici sam identifikovan kao konsultant.

Siromaštvo i prijatelji

Možda sam na posve krivom tragu, no »Zombiji« su me atmosferom podsjetili na Rothov »Sabbathov teatar«… intimni kaos nerealiziranog pojedinca i ludilo ljubavnog trokuta u koji se on upliće, što vodi u neizbježnu katastrofu, a pritom je sve dinamično, samozapaljivo i nevjerojatno zabavno… Humor je prepoznatljiv element Vaših proza i kad pišete o vrlo ozbiljnim temama… Odakle ta potreba za komičnim, i to ondje gdje nije očekivano ili barem primjereno?

– Pa ja nisam ljubitelj Rotha, neke njegove knjige aktivno prezirem, a »Sabbathov teatar« nisam čitao. Nabokov je za Čehova rekao da piše tužne knjige za ljude sa smislom za humor, a ja misli da vrijedi i obrnuto: da je pisao smiješne knjige za ljude kojima je tuga bliska, pa neke šale nisu smiješne izvan konteksta u kojem melankolija nema kulturnu vrijednost. Šega i tuga su meni nerazdvojne, kao što su to i mnogim Bosancima i Sarajlijama. Što se tiče »Zombija«, na početku tog projekta odlučio sam da ću, ako se nađem na nekom estetskom ili strukturalnom račvanju, uvijek krenuti putem šege.

Tema festivala u Rijeci je »Književnost između azila i egzila«. Dogodilo se da ste za vrijeme rata ostali u Americi; jeste li boravak ondje osjećali kao egzil, a Ameriku kao utočište, azil, i kakva je u tom trenutku u Vašem životu bila uloga književnosti?

– Ako sam bio u egzilu, to je bilo samo tokom rata u Bosni, kada se nisam mogao vratiti, ili sam barem tako tada mislio. Ali nakon što sam prvi put 1997. otišao u posjetu Sarajevu, Chicago je postao moj izbor, što će reći da nakon toga nisam bio u egzilu. Amerika nije bila neko utočište, morao sam se boriti da nađem posao i zaradim koricu kruha (kao što moj otac kaže), pri čemu se sve činilo nestabilno.

Bio je trenutak kad sam bio toliko siromašan i sve je izgledalo tako bezizlazno da sam mislio da bih mogao završiti na ulici. Ali, srećom, bio sam u Chicagu dovoljno dugo da steknem prijatelje koji su mi rekli da oni tako nešto nikad ne bi dozvolili. Književnost je bila ne samo jedina veza sa prošlošću, u kojoj sam bio izvrstan student književnosti i pisac, nego i s budućnošću, jer mi ništa drugo nije bilo preostalo da se nadam.

Živi mrtvaci

Jasno je da ste se tada morali osjećati izmješteno, no jeste li istodobno imali dojam da ste prihvaćeni, dobrodošli? Doduše, obrazovanje Vas je na neki način činilo privilegiranim, govorili ste engleski toliko dobro da ste mogli voditi tečajeve za strance, a uskoro i pisati fikciju na stranom jeziku… Mislite li da je pozicija između egzila i azila presudno odredila Vaše pisanje, da se ona na ovaj ili onaj način odražava u svim Vašim knjigama?

– Bio sam izmješten, i fizički i metafizički. Ta izmještenost je bila teško podnošljiva, ali je otvorila neke nove mogućnosti i razbila neke koncepte koji su imali aksiomatsku vrijednost (jezik = sudbina = domovina itd.). Sve što ja pišem je uslovljeno tim iskustvom izmještenosti.

Zombiji u romanu metafora su dehumanizacije useljenika tj. odnosa Amerikanaca i Europljana, dakle svih nas, spram te »depersonalizirane, bezoblične mase« migranata – spram Drugih. U romanu razmatrate simptome straha od nepoznatog i drugačijeg, što je kulminiralo dolaskom Trumpa na čelo Amerike…

– Amerika se svojim strahovima i potisnutim osjećanjima bavi u popularnoj kulturi, gdje se sve to može postvariti i konzumirati, gdje se sve rješava u domeni pojednostavljene etike i žanrovske poetike. Zombiji su otjelovljenje straha od masa – još od Romerovog filma »Night of the Living Dead« – pri čemu je najnovija varijacija zombifikacija imigranata i izbjeglica. Mada to nije samo američka stvar. Diljem slobodarske Evrope izbjeglice se konceptualiziraju i tretiraju kao živi mrtvaci, kao gladna tijela lišena života i ljudskosti. Američke fašističke tendencije su kulminirale u Trumpu, ali hrvatske su bez prestanka prisutne i masovo prihvaćene.

U Zombijima se često referirate i na Bushevu politiku, to je fon na kojem se može promatrati sve što se u romanu događa. No kako bi taj roman izgledao danas, da ga pišete u Trumpovo doba? U kojoj je mjeri situacija gora sada nego u Bushevo vrijeme? I vjerojatno suvišno pitanje: je li u ovakvim okolnostima uopće moguće vidjeti svjetlo na kraju tunela?

– Da nije bilo Busha, ne bi bilo ni Trumpa. Da taj roman danas pišem, bio bi potpuno isti. Trumpizam nije počeo sa Trumpom. Trump je prazan i kao psihopata nije u stanju da proizvede misli koje nisu o njemu samom – on se slučajno našao u ovoj poziciji. Republikanci, partija američkih fašista, je u osnovi imala audiciju za najgoreg mogućeg predsjednika i Trump je dobio ulogu.

A što se tiče svjetla na kraju tunela, to je klišej koji ne pomaže puno. U Americi je jedna od groznih floskula ona o potrebi za nadom. Kao, mora se uvijek tragati za nadom, i ista se mora reproducirati, jer bez nje se ne može. Ali nada je aspirin. Borba je lijek.

Pišete o kulturološkim i mentalitetnim razlikama između Amerikanaca i ljudi s ovih prostora. Koliko u međuvremenu, nakon godina izbivanja, Sarajevo gledate očima stranca? Što Vam nedostaje od rodnog grada? A kako ste odabrali Chicago i zašto ste ga zavoljeli?

– Ne gledam Sarajevo očima stranca. Gledam ga očima čovjeka koji se vraća kući u posjetu. Najvažnija i najbolja stvar u Sarajevu (i iz Sarajeva) su moji prijatelji, kao što je to slučaj u Chicagu. U mom životu, jedino ljudi imaju vrijednost.

Novi list