Ako Čović ucjenjuje ima i novih igrača

Dogovor o formiranju Vijeća ministara Bosne i Hercegovine je, tako barem partneri u budućoj državnoj vlasti kažu, postignut. Kako – na čemu je utemeljen? E, to se, rekao bi narod, “ne znade bez mudre Ciganke”. I, da bi ponudili smislen odgovor, mučiti se moraju i puno pametniji od mene.

Piše: Slavo Kukić

Ali, jedno nije dvojbeno – da je lider Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović dobio koliko ni sam, ni u snu, nije očekivao. Zašto? Kako je do takvog plijena došao? Je li problem u neshvaćanju elementarne računice kod onih koji su s njim izborni kolač dijelili? Ili se, ipak, radi o tome da je situaciju, koje se ostali žele osloboditi, da s leđa čim prije skinu Milorada Dodika, lider HDZ-a kapitalizirao kako samo on znade – da ih sve skupa ucijeni.

Bilo kako bilo, ostaje činjenica da dogovor na državnoj razini ne odražava rezultate izbora. Pogledajte, uostalom: s preko 260.000 glasova, Savez za promjene je, uz tri ministarske, uspio “uhvatiti” tek još tri zamjeničke pozicije u državnoj vladi. Stranka demokratske akcije je prošla još gore – s čak 300.000 glasova birača mora se zadovoljiti s premijerom, dva ministra i samo dva zamjenika u Vijeću ministara.

Najveću cijenu je, na koncu, platila Demokratska fronta – skoro 160.000 glasova joj je bilo potrebno za tek jednu ministarsku i jednu zamjeničku fotelju. A lider HDZ-a je, vjerovali ili ne, sa 123.000 glasova uspio “uhvatiti” tri ministra i čak četiri zamjenika u državnoj vladi.

Svakodnevno ‘šamararanje’

Što je argumentacija tome? Čovićevi partneri sliježu ramenima. Eto, tako su se dogovorili. A rezultati izbora? S obrazloženjem prema svojim biračima, i ukupnoj javnosti dakako, istupio je jedino lider DF-a Željko Komšić. Interes države je, poručio je, važniji od svega, pa i od fotelja koje bi se moglo, a nije ih se dobilo.

Slažem se. Ali, problem je što to isto ne misle i drugi koji bi u vlast. Pogledajte, uostalom, logiku kojom se služi ponovo lider HDZ-a. U formiranju federalne vlade, poručuje, traži šest ministarskih pozicija – među njima, usput, odreda one u kojima je novac poreznih obveznika. I, ne dobije li ih, bit će to krunski dokaz neravnopravnosti Hrvata.
Nastranu što ovaj zahtjev ponovno ne korespondira s brojem osvojenih glasova. Jer, kada bi se polazilo od njih, HDZ bi morao biti zadovoljan i s tri ministarska mjesta na razini Federacije BiH. Ali, to nije i jedini problem. Pristup s kojim nas svakodnevno “šamara” prvi čovjek ove partije ima i druge probleme – kako one u vezi s Ustavom i zakonom, tako i one koji su u sukobu s elementarnom logikom.

O čemu se, zapravo, radi? O tome, prvo, da lider HDZ-a, mimo Ustava i zakona, pokušava legalizirati filozofiju radikalnog etnokonsocijacijskog modela, onog najradikalnijeg, koji u sebi nema ničeg integrirajućeg. A logika mu je, krajnje pojednostavljeno – svatko u svojem nacionu formira većinu, a onda, po principu fifti-fifti, te većine konstituiraju vlast i na federalnoj, i na državnoj razini.

Ekskluzivni zastupnik etnointeresa

Da je po srijedi baš to svjedoče svakodnevne izjave kako je HDZ dobio većinsku potporu hrvatskog naroda i da mu, sukladno tome, pripada i ekskluzivno pravo njegova predstavljanja. Da nije tako, u vlasti bi, s legitimitetom istog zastupanja, ravnopravno mogli sudjelovati i drugi – DF i HDZ 1990 prije svih. Ovako, međutim, njihovi glasovi birača, onih koji se izjašnjavaju Hrvatima, njemu ne znače baš ništa.

A Ustav i Izborni zakon ovu oblast reguliraju na sasvim drugačiji način. Ni jedan, ni drugi, istina, ne ignoriraju nacionalne kolektivitete, ni potrebu da u institucijama vlasti budu zastupljeni – u nekim slučajevima čak i da preko svojih predstavništava budu brana donošenja zakona i odluka za koje smatraju da udaraju na njihove kolektivne interese. Ali, i Ustav i Izborni zakon preciziraju tijela u kojima se kolektivni interes etniciteta brani.

Etnokonsocijacijski model, kojeg u javni prostor, i bez ustavnih promjena, na mala vrata uvodi lider HDZ-a, ignorira sve to – i propisane situacije, i Ustavom propisane institucije u kojima se kolektivni interes ima štititi. Umjesto toga, on uvodi rješenje po kojem sve institucije vlasti – i zakonodavne, i izvršne, i sudbene – funkcioniraju po principu Doma naroda.

Ni pol muke da je tvorac konkretne etnokonsocijacijske logike dosljedan do kraja. Problem je, međutim, što nju priziva kada mu donosi korist i što od nje pravi uzmak kada lov u mutnom želi dodatno proširivati. Prisjetimo se, uostalom, svakodnevnog podsjećanja kako je – pored pet hrvatskih ministarskih pozicija u federalnoj vladi, na koje je ekskluzivno pravo tobože samo po sebi razumljivo – minimum HDZ-a i jedno srpsko ministarstvo. Partiji, dakle, koja se proglašava ekskluzivnim zastupnikom jednog etnointeresa, odjednom ne smeta da zaroni i u drugi, etnointeres s kojim nema baš nikakve veze – što, drugim riječima, iz pozicije nacionalne odjednom uskoči u odoru građanske političke filozofije.

Tu bi činjenicu, da sam na mjestu Čovićevih partnera u federalnoj vlasti, iskoristio i za cjelovitu ponudu na istoj logici. Ako, hoću reći, čovjek traži i jednu srpsku poziciju, ne vidim razloga da to isto ne učini i lider SDA. A, ne vidim razloga da i Komšić, pored srpskih i pozicija ostalih – jer je lider građanske političke opcije – ne zatraži po jedno i hrvatsko i bošnjačko ministarsko mjesto. Zanimljivo bi, dakako, pod uvjetom da se to i dogodi, bilo pratiti reakciju Dodikova kompanjona. Ako sam uvodiš taj princip, otpor prema istim zahtjevima drugih bi bio nelogičan. Stvarno, pak, siguran sam da bi mu reakcija bila burna i pred čitavim bi mu svijetom demaskirala stvarne namjere.

Desetljetno ‘usrećivanje’

Hoće li, međutim, Čovićevi federalni partneri pristati na još jedan krug njegovih ucjena? Ne znam. Ali, znam da bi im to bio smrtni politički grijeh – i to ne samo zbog poslijeizborne raspodjele moći koja nije sukladna broju glasova birača. Jer, pristajanje na tu vrstu ucjena proizvelo bi i druge zahtjeve, recimo za podjelom javnih poduzeća na hrvatska i bošnjačka, a potom i logiku: imate “svoja” poduzeća i radite u njima što vam volja, uzimam “moja” i “usrećivat” ću ih kako sam desetljećima i do sada činio. A što bi to “usrećivanje” imalo značiti pokazalo bi se vrlo brzo – i o tome me je, najiskrenije, strah i razmišljati.

Na Čovićeve ucjene, s druge strane, Komšić ne smije pristajati i iz još jednog razloga – jer bi time doista bespredmetno postalo postojanje građanskih političkih partija, pa i one kojoj je sam na čelu. A budućnost Bosne i Hercegovine, po onome što znam, lider DF-a ne vidi takvom. I, zbog svega toga, ne vjerujem da će formiranje vlasti ići tako glatko – niti da će biti formirana tako brzo. Nisam, zapravo, posve siguran da bi je u konačnici mogli i činiti oni koji sada funkcioniraju kao koalicijski partneri.

Tko zna, hoću reći što bi se na federalnoj, a potom i državnoj razini, moglo još događati. Ne isključujem, među inim, i mogućnost da iz postojeće većine ponetko i izleti i da na njegovo mjesto dođu neki novi igrači.

Istina je, na koncu, da će zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora BiH Čović iskoristiti za novi pritisak kako bi se pred njegovim ucjenama sleglo ramenima. Ali, bojim se da će na tome i ostati. Jer, cijena koja bi se morala platiti je itekako visoka – i za one koji bi to učinili, ali i za zemlju u cjelini.

Al Jazeera