Aco Golo sprema se da trči od Sarajeva do Hirošime i Nagasakija

Planirano je bilo da trči kroz Makedoniju, Tursku, kroz južne zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, zatim kroz Indiju, Kinu i Južnu Koreju, da bi se potom brodom prebacio do japanskog ostrva na kojem je smještena Hirošima, ali…

Autor: Edin Redžić

Poznati mostarski ultramaratonac Aleksandar Aco Golo želi trčati, vjerovali ili ne, čak do dalekih Hirošime i Nagasakija. Na ovaj životni poduhvat odlučio se, kako kaže za Dane, jer želi iskazati poštovanje prema žrtvama atomskog bombardovanja ovih gradova u Drugom svjetskom ratu, ali i zahvaliti japanskoj Vladi koja je u proteklom periodu učinila mnogo konkretnih stvari za Mostar. Predviđeno je da za nešto više od tri mjeseca pretrči čak deset hiljada kilometara: krenuo bi krajem aprila iz Sarajeva, a u Hirošimu bi stigao 6. avgusta, tačno na dan kada se obilježava 70. godišnjica bacanja atomske bombe. Golo očekuje da će dobiti pomoć od Ambasade Japana u BiH kako bi uspio, ali napominje da su u zadnje vrijeme nastali problemi jer do sada nije dobio konkretan odgovor iz Ambasade iz koje su ga uputili na Sportski savez Japana u kojem, opet, nije dobio konkretnu podršku. Međutim, on ipak ne odustaje.

Siguran u sebe

“Ako za mjesec pronađem sponzora, ja ću trčati, ako ne, onda to samo odgađam. Ne moram ja robovati, pa da bude baš okrugla cifra, odnosno godišnjica. Mogu ja trčati dogodine, na 71. godišnjicu ili eventualno kasnije. Moja ideja je bila, ali eto nisam, da ostvarim kontakt sa Discoveryem, National Geographicom, Red Bullom ili s nekim drugim ko bi vidio da je to atraktivno gdje bi jedna ekipa išla sa mnom i sve to snimala”, priča nam Golo.

On ne sumnja u svoju kondiciju i snagu, te naglašava da je već istrčao jedan od najdužih maratona od 1.600 kilometara za 16 dana.

“Planirao sam trčati svaki dan otprilike po 100 kilometara. Sa mnom bi išli kamper, dva džipa, dobar fizioterapeut, kuhar, neko sa kamerom za slikanje i snimanje. Trebao bih povesti čovjeka koji zna jezike i oblasti. Ja sam to već probao i siguran sam u sebe. Bavim se atletikom već 40 godina, a ultramaraton Sarajevo – Tjentište sam pretrčao još 1984., prije 30 godina. Trčao sam i ultramaraton Višegrad – Mostar”, odlučan je Golo.

Kao i svako drugi, i Aco Golo ima svoje dnevne obaveze. Zaposlen je u mostarskom Aluminiju, no to ga ne sprečava da svakodnevnim trčanjem održava dobru kondiciju.

“Čitam nedavno članak na portalu da ću ja trčati, pa sam čitao komentare koji kažu: ko je taj, nema drugog i pametnijeg posla, pa trči? Ljudi misle da sam ja neki čovjek koji ništa drugo ne radi u životu, nego samo trči. Ja radim u proizvodnji u Aluminiju, ali, eto, opet nađem vremena između smjena da trčim ujutro, popodne i navečer. Meni to nije teško, ja sam zdrav i dugo sam u tome. Tu su samo bitne jaka psiha i volja. Znači, ako nešto odlučiš i poželiš, to ćeš i ostvariti”, kaže Golo.

Planirana ruta bila je kroz Makedoniju, Tursku, kroz južne zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, zatim kroz Indiju, Kinu i Južnu Koreju, da bi se potom brodom prebacio do japanskog ostrva na kojem je smještena Hirošima.

“E sad, razmišljao sam da krenem preko Ukrajine. Ne znam koliko je sigurno ući u ovaj mirniji dio Ukrajine, pa onda kroz Rusiju i Kinu da prođem što manje zemalja jer ovako će mi trebati brdo viza i puno toga. Svi mi govore gdje ćeš gore, opasno je kroz te zemlje, napast će vas neko, nije to sigurno”, priča Golo.

No, kojom god se rutom zaputi, naglašava on, udaljenost od desetak hiljada kilometara ostaje ista.

“Planirao sam i bicikl da povezem u slučaju nekih zastoja, čekanja, da ne bih gubio vrijeme, ali ja najviše volim trčati, tad sam onaj pravi. I bicikl je zahtjevan jer treba pedalati, ali poslužio bih se njime jer treniram na njemu po brdima oko Mostara. Ako bi bilo nekih zastoja, ja bih to nadoknadio biciklom jer se njime brže ide. Trčao bih deset na sat, a biciklom bih išao dvadeset, znači duplo brže, tako da bih nadoknadio dane ako bi se čekalo negdje na granici ili u slučaju zastoja”, kaže Golo.

On smatra da na putu ne bi trebalo biti nekih neprijatnosti jer mu tako govori dugogodišnje iskustvo u nogama.

“Pretrčao sam Kosovo prije deset godina, kada je Mitrovica bila podijeljena, bez policijske pratnje, ali ako je suđeno… ne možeš ti pobjeći od sudbine. Ipak, ne bojim se nekih neprijatnosti. To bi se trebalo uraditi preko ambasada i konzulata tako da će oni znati za mene, a trebali bismo imati satelitski telefon da sve vrijeme možemo biti u kontaktu i tu su Amerikanci najbolje mogli pomoći”, kaže Golo.

Lovačke priče

Na njemu sigurno ne bi profitirali proizvođači sportskih napitaka jer, kako kaže, nikada nikoga do sada nije reklamirao, niti uopće konzumira takvu vrstu tečnosti.

“Jedem kašikom, puno voća i povrća. Već godinama imam istu kilažu, ne variram puno s kilama. Zimi dobijem dvije-tri kile više, ali čim proljeće dođe, ja to skinem trčanjem. Na gostovanju u radijskoj emisiji dosjetio sam se da mi Amerikanci budu pokrovitelji maratona budući da su oni bacili bombu i da su oni potpisnici mira. Čak mi je želja da me zajednički iz Sarajeva isprate Japanac i Amerikanac”, priča nam Golo.
Za menadžera na ovom maratonu odabrao je Rešada Tvrtkovića, momka koji je izvrstan sportista i najbolji prijatelj njegovog sina.

“Ali, nažalost, otišao je prije desetak dana u Jordan jer ga je neko pozvao da bude teniski trener. Otišao je na mjesec, pa možda ostane i više. Rekao mi je da ćemo biti u kontaktu preko Skypea i maila. Tako da sam ja već dosta hendikepiran u tom smislu”, kaže Golo i dodaje da se u svakom slučaju ne boji izazova unatoč tome što ima 56 godina i što mnogi strahuju da će mu se nešto dogoditi.

On nikada u životu nije doživio neku povredu i sasvim svejedno mu je da li trči kraće ili duže dionice.

“Meni srce radi isto, ne umaram se i ništa me ne boli. Ja sam najsretniji čovjek kad trčim. U mene nema onih lovačkih priča kad kaže da je poderao ne znam koliko tena, potrošio toliko znoja i smršao. Trčao sam do Skoplja sedam dana i nisam kile smršao. Ne deru se te tene tek tako, mogu one trajati duže”, kaže Golo.

Ipak, priznaje da je sve nervozniji kako vrijeme odmiče. Razmišlja o svemu i svačemu, a otvaraju se i brojne dileme.

“Kad radim u trećoj smjeni, pričam s kolegama po noći. Sve što više pričam, sve me više strah. Svi mi govore treba ti auto, treba ti automehaničar, dijelovi, gume, alat, trebaš povest doktora…”, kaže Golo.

Iako ga Mostarci zezaju da neće uspjeti, Golo je odlučan u namjeri.

“Hoću svima da dokažem šta mogu i koliko mogu. Da ih uvjerim i da im začepim usta za sva vremena. Kome god sam se obraćao za neki ultramaraton, kažu bićeš dočekan tamo gdje ćeš doći. Al’ haj’ ti dođi do nas, a valja naći ko će to finansirati. Nije problem sami dolazak. Kad sam trčao za Skoplje, pratila me jedna dnevna novina, urednik i fotoreporter. Oni su sve vrijeme govorili: vidjet ćeš ti koji ćeš doček imati, a ja nisam ni sanjao šta će tamo biti. Iznenadio sam se kad su na granici došle televizije i predsjednik Makedonije. Tako bi bilo i u Japanu, ali oni malo sumnjaju u sve to jer dosad niko takvo nešto nije napravio”, kaže Golo.

Dani