A sada, spektakl…

Eh eto, dočekali smo to da imamo Vladu Federacije. Dobro, još nismo skroz – sutra, u četvrtak, devetnaestog marta, Predstavnički dom Parlamenta FBiH treba potvrditi njen sastav, ali kako se odluke i drugdje, ne samo ovdje, donose mimo skupština, dok se u njima samo potvrđuju, ne treba strahovati da će deputati biti protiv onoga oko čega se natezalo pet mjeseci.

Piše: Emir Imamović

To što je parlament ustvari pozorište u kojem se izvode predstave demokratije, ovoga puta nije najvažnije. Važno je, da se ponovi, to što smo dobili Vladu, a važnije od imena ministara i premijera je kako će se ta Vlada odnositi prema ekonomskoj zbilji većeg entiteta; prema kolapsu nakon potopa, kako se, i to kada čovjek hoće biti blag, može opisati stanje u kojem nema ni planske ni tržišne ekonomije, već jaranske i mađioničarske. Fadil Novalić (SDA) i Reuf Bajrović (DF), prvi u praktično inauguralnim intervjuima, a drugi još iz pozicije političkog analitičara, rekli šta misle o postojećem i kakav ekonomski model zagovaraju.

„Treba se konačno pogledati u ogledalo i priznati da 19 godina nakon rata ekonomski model državne kontrole nad svim ključnim sektorima u našem slučaju nije donio ništa dobro. Priča o tome kako je to uspjelo u Skandinaviji, i kako se tamo divno živi iako država sve kontrolira je čisto samozavaravanje. Preduvjet da bi taj model uspio je nizak nivo korupcije u društvu. To u BiH nije slučaj, a vidimo da nije ni u ostatku bivše Jugoslavije. Do prije pet-šest godina svi su Sloveniju i Grčku uzimali kao divan primjer kako državno vlasništvo vodi prosperitetu. S druge strane, kritizirao se divlji kapitalizam u Turskoj zbog masovne privatizacije i otvaranja ekonomije te zemlje za krupni kapital koji je započeo Edževitov ministar za ekonomiju Kemal Derviš još 2001, dakle, prije Erdoanovog dolaska na vlast.

Danas su Slovenija i Grčka zemlje iz kojih mladi ljudi bježe i koje se vjerovatno nikada više neće vratiti na životni standard iz 2007. BiH je probala taj recept državne kontrole i sada nema sumnje da on ne donosi ništa. BiH je uz Bjelorusiju zemlja sa najvećim udjelom državne kontrole u ekonomiji i možda je vrijeme da se proba nešto slično turskom modelu. Birači se trebaju zapitati da li im je bolje da BH Telecom i Eronet budu u vlasništvu političkih partija ili Vodafona, Turk Telecoma, T-Mobila? Bojim se da ukoliko u slijedećem mandatu ne budu napravljene radikalne promjene u ekonomiji, da će se firme koje su nominalno u državnom vlasništvu, a realno su pod kontrolom tandema Izetbegović – Lagumdžija, biti prodane a da se to i ne zna. Krediti koji se nemilice dižu u zadnjih nekoliko izbornih ciklusa će se na kraju morati vratiti besplatnom predajom državnih poduzeća da bi se oni vratili“, rekao je Reuf Bajrović, budući ministar za energetiku, rudarstvo i industriju, u intervjuu Oslobođenju prošle godine.

„Država je jednostavno slab gazda, ona ne može odgovarati prema diverzificiranim potrebama. Državu treba ostaviti tamo gdje ona kako-tako odgovara svojoj ulozi. To moramo riješiti putem trijaže“, kazao je novi prvi ministar Fadil Novalić u razgovoru za jedan portal. Novalić se, otkako je odabran za SDA kandidata, prilično, za naše prilike začuđujuće ozbiljno, pripremio za mandat. Njegov Koncept ekonomskog razvoja do 2018. predviđa liberalizaciju tržišta rada, privatizaciju kompanija u državnom vlasništvu, drukčiju poziciju energetskog sektora, nesimetrično oporezivanje primanja, novi pristup akcizama na luksuznu robu, „jer nema smisla da Porsche Cayenne i VW golf koštaju isto u dažbinama“; zatim povoljniju, takozvanu investitorsku klimu i istovremeno smanjenje javne potrošnje, te održivo socijalno stanje.

Slobodno tržište je kao ljubav

Novalić i Bajrović, iako jedan dolazi iz konzervativne, a drugi iz socijaldemokratske stranke koju se često predstavlja kao temeljnu u nekom budućem ujedinjenju bosanskohercegovačke ljevice, slično govore o istom. Država, da prevedemo, nije dobar gospodar, kruto zakonodavstvo koje otežava zapošljavanje, ali i otpuštanje, umrtvljuje tržište rada, kapilarna korupcija i troma administracija demotiviraju potencijalne ulagače, javna je potrošnja ogromna i… I, sve u svemu, vrijeme je da se pomirimo s činjenicom da je socijalizam iza, a kapitalizam svuda oko nas – i to ne neki državni, intervencionistički, već neoliberalni u kojem tržište samo sebe regulira. Dakle, valja nama kuda i svi…

E, problem je, a nije mali, što smo mi, Bosna i Hercegovina, s oba entiteta, tri naroda i pola miliona nezaposlenih, plus nekoliko stotina hiljada uzalud zaposlenih – to su oni što idu na posao, rade, samo što plaću vidjeli nisu otkako je „Modriča“ bila prvak u fudbalu – ustvari prihvatili neoliberalizam mimo svake mjere. Tako u Oslobođenju piše Eldar Dizdarević, jedan od najozbiljnijih ekonomskih analitičara kod nas, referirajući se na nedavne istupe profesora s golemim iskustvom iz stvarnosti Nikole Grabovca: „Iako sam prof. Grabovac to nikada nije pominjao, jedan od ključnih razloga naše današnje ekonomske realnosti jeste nekritičko prihvatanje neoliberalne ekonomske misli i prakse… S obzirom na to da je slobodno tržište osnova neoliberalne ekonomije, naša zemlja je u tom smjeru učinila sve što je od nje traženo. Zapravo i previše. Evo primjera. Prije desetak godina ukinute su razne carine i dažbine za uvoznike u BiH, čime su ovdašnji budžeti preko noći ostali bez godišnjeg prihoda od 800 do 900 miliona KM. Taj su novac do tada u budžete uplaćivali uvoznici, pri čemu je inostrana roba zbog carina bila skuplja od domaće. No, ukidanjem carina uvozna roba je postala jeftinija, konkurentnija, što je doslovno uništilo naše kompanije koje se nakon rata jednostavno nisu mogle nositi s konkurencijom. Na taj je način bh. proizvodnja počela sistemski da propada. No, nažalost, to nije sve.

Nedostatak spomenutih 800 do 900 miliona KM u budžetima je na neki način trebalo namaknuti, a to je također opet sistemski urađeno. Taj je manjak jednostavno posredstvom PDV-a prebačen na građane BiH i to na osnovne životne namirnice kao što su brašno, hljeb, mlijeko, lijekovi i slično. Sve je to oporezovano stopom od 17 posto (do tada se na većinu tih proizvoda nije plaćao porez, op. a), što zapravo znači – kada se podvuče crta i sve sabere – da smo uvoznike oslobodili plaćanja carina, a sve to prebacili na građane BiH, na penzionere, nezaposlene i zaposlene, invalide i tako dalje. Upravo je to jedan od ključnih razloga što je danas proizvodnja u BiH na najnižoj mogućoj razini, jer je cijelim nizom zakona i propisa proizvodnja u BiH zapravo destimulirana. Danas se uopće ne isplati proizvoditi bilo šta u BiH, a nivo predratne proizvodnje, tvrdi prof Grabovac, ne možemo stići ovim tempom niti za 20 godina…“

Partijska kontrola kao i slobodno tržište, naime, imaju iste žrtve.

Slobodno tržište je kao ljubav: teoretski, što bi kazao nekadašnji rock pjesnik i kasnija politička luda Bora Đorđević, lijepo zvuči, al’ malčice je drukčije u praksi. Ma, ustvari, nije malo, niti malčice, već baš mnogo, jer slobodno tržište, ustvari, ne postoji. I ne tvrde to, da ne bude zabune, nikakvi napaljeni marksisti, već južnokorejski ekonomista, profesor na Cambridgeu i kolumnist Guardiana – tanke biografije… – Ha-Joon Chang, u knjizi 23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu, u kojoj sve i jedan mit o koristi od liberaliziranog tržišta rada, svođenju države na servis za izdavanje ličnih karata i uspjehu ekonomija koje su se oduvijek temeljile na izostanku intervencionizma, rastavlja na proste faktore, dokazujući kako uspješnom neku kompaniju ne čini vlasnička struktura, već društvena odgovornost u upravljanju, pa kako je najproduktivniji radnik onaj koji nema straha od gubitka posla i ugrožavanja egzistencije, te kako kapital ima nacionalnost koja nema veze s mjestom njegovog stvaranja, već s porijeklom vlasnika sredstava za proizvodnju vrijednosti. Također, Chang objašnjava kako su današnji predvodnici neoliberalizma svoje bogatstvo stekli radeći sve suprotno, pa recimo citira Ulyssesa Granta, republikanskog predsjednika SAD-a iz sredine devetnaestog vijeka, koji je rekao kako će Amerika, „nakon što od protekcionizma izvuče sve što može, za 200 godina prihvatiti slobodnu trgovinu“. Zapravo, za osnivače SAD-a ili ranije očeve britanske industrije prerade vune, pokojni Hugo Chavez bio je… pa skoro Margaret Thatcher. A te godine, prvo britanskog, pa američkog, uvjetno rečeno „državnog kapitalizma“ – bilo ih je, inače, preko sto – vrijeme su kontinuiranog razvoja prvo Ujedinjenog Kraljevstva, pa Sjedinjenih Država.

Piše, međutim, Chang još nešto: „Za pobornike slobodnog tržišta jedinstven izazov pri razmatranju ovog pitanja jesu javni službenici – političari i vladini birokrati. Njihovo sebično ponašanje ne može se ograničiti na suvislu razinu jer oni nisu podložni tržišnoj disciplini… Zahvaljujući tomu, političari imaju ogroman prostor da provode politiku kojom će povećati svoju moć i bogatstvo na štetu nacionalnog blagostanja…

Zato su zagovornici slobodnog tržišta predložili da se minimizira segment ekonomije nad kojim kontrolu imaju političari i birokrati. Njihovo je stajalište da bi deregulacija i privatizacija bile ne samo ekonomski učinkovite, nego i politički mudre jer bi na najmanju moguću mjeru svele mogućnost da javni dužnosnici iskorištavaju državu kao poligon za ostvarivanje vlastitih interesa, na štetu javnosti“.

E ovo nam je već itekako poznato i tu su, ne svi, ali mnogi i bitni uzroci naše propasti. I zbog toga je, kako kaže Novalić, država slab gazda, dok iz istog razloga (valjda) Bajrović tvrdi kako model državne kontrole nad svim ključnim sektorima u našem slučaju nije donio ništa dobro, jer u BiH nije „nizak nivo korupcije u društvu“, već je baš visok, izrastao k’o iz vode.

Nije, da završimo, do modela – jer da jeste, ne bi, uz sve mane, najpoželjniji poslodavci bile javne firme – već je do ljudi. Da se oni, politički direktori i birokrati ne ponašaju ovako kako se ponašaju decenijama, pitanje je li „bolje da BH Telecom i Eronet budu u vlasništvu političkih partija ili Vodafona, Turk Telecoma, T-Mobila?“, ne bi zvučalo kao mogućnost izbora ipak manjeg zla, već kao pješakova dilema oko toga hoće li biti manje mrtav ako ga zgazi kamion proizveden u Priboju, umjesto onog sa oznakom made in Deutschland. Partijska kontrola kao i slobodno tržište, naime, imaju iste žrtve. Prvi korak da se to i shvati i promjeni, može biti u zahtjevu Demokratske fronte koja traži da se direktori tamo gdje je država (enitet) vlasnik, ne imenuju na osnovu stranačke iskaznice, već zbog ono što znaju i zato što su, naravno, čestiti. Jedno bez drugog ne ide. Odnosno ide, ali gdje ne treba. Tamo gdje se slobodno tržište rada i rasprodaja nacionalnog blaga mogu učiniti kao rješenje.

Radiosarajevo.ba