Naše šake na licu djeteta

Pogledajte dobro ovu sliku. Ovo je vrlo, vrlo lako mogao biti vaš nećak, drug, vaš brat. Vaš sin. Da, da, vaše dijete se moglo naći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Piše: Dragan Bursać

Čini se da je sva krivica maloljetnog Bogdana Rakića “loša sreća”.

Čudite se. Nemojte se čuditi. Ovo lice je lice koje govori o nama ponajviše. Prije deset dana je brutalno pretučen Bogdan Rakić. Deset dana, ehej! Ošišan je, odsječene su mu obrve i trepavice, a onda je zavezan za automobil i vučen po asfaltu. Ne, nije u Alepu, nije u Raki, Mosulu. Nego tu kod nas u Tesliću. Da je živo ljudsko biće u narečenim prijestonicama rata i nesreće zlostavljano, za 10 dana bi se otkrili monstrumi koji su ovo počinili.

Ali, ne i u Tesliću.

I da vam kažem odmah, mi smo to uradili! Neko od nas! Nisu borci ISILA, Daeša, Al Kaide i ostalih teroristički zlotvori. Ne, ne. Mi, kao sistem smo saučesnici u ovome. Mi, kojima sreća i fatum određuju ozlazak u grad, odlazak na posao, vožnju automobilom, pješačenje od pedesetak metara. Bogdanu je, vidite, baš tih pedeset metara presudilo.

Policija? Šta radi policija svih ovih dana??? Nije đavo da se u malenom Tesliću gdje, kao uostalom i svakoj drugoj našoj kasabi, svi znaju sve, velim, nije đavo da policija ne zna NIŠTA. A, do sada ne zna ili se pravi da ne zna ništa.

Ima onih posebnih pokvraenjaka, one posebne vrste mudrosera koji vele kako je “mali sigurno nečim zaslužio da mu se ovo desi” pitam ja njih-Da li bi kaznili svoje dijete, e da je najveći zločinac, pa da ga vezanog za automobil vuku poput lešine??? Naravno da ne bi.

A, Bogdan je svjetlosnim godinama daleko od zločinca, lopova, nitkova. Bogdan je imao dugu kosu i bradu. Očigledno je to jako smetalo onom dijelu nas koji su to veče započeli svoj umobolni pir.

I u ovom prekidu informacija u ovoj sramnoj ćutnji građana Teslića, mora se progovoriti. Da li smo stvarno postali tolike životinje? Tolika stoka?

Da.

Dabome da se prosječni nesrećnik rađa sa glupošću. Jebi ga, genski nasljedni koktel, u čorbi lutrije ne ostavlja puno mjesta za promjene. Ali. Ovdašnji sistem šmirgl papirom i fleksaricom dodatno tupi tu glupost. Dopinguje je agresijom. Zato ovdje i imamo kombinaciju glupih, a zlih, agresivnih i neobrazovanih ljudi, koji u krdima atakuju na svakog drugog i drugačijeg. Ko im brani? Bukvalno, osim što ih društvo podstiče, ko im brani da divljaju? NIKO!

Nismo izuzeci, reći će neki. Nismo, ali je kod nas ovakav koktel agresivnih budala u buljucima, sa baš ovim intencijama pravilo. Mi ne njegujemo osrednjost, kao dekadentni zapad. A, jok! Mi uzgajamo beslovesnu agresivnu glupost. Godinama, decenijama…Ona je naš intelektualni imperativ. Naš zaštitni znak. Onda se čudimo, kobiva, što nema razlike između policajca i kriminalca, profesora i socijalnog slučaja, komšije i nasilnika… sopstvenog odraza u ogledalu i poraženog čovjeka.

ČUDIMO SE ŠTO DJEČAKA VEŽU ZA AUTO I VUKU PO CESTI. TO SMO MI.

I bićemo MI, dok policija ne izađe pred javnost i saopšti ,pogađate, imena “od ranije poznatih osoba” sistemu gonjenja. A, do tada Teslić mučki ćuti. I nije to samo problem Teslića. Moglo je zbiti ovo zlodjelo u Tešnju, Banjaluci, Sarajevu… Možda bi se manje zataškavalo, ali je itekako moglo da se trefi.

Kako znam? “Znam ja nas, jebo ti nas” veli Ćopić. I tu je sva istina.

A, istina je i da u svakoj kasabi čuče jednaki i jednakiji. Istina je da svako balkansko mjesto ima “svoju djecu” i “našu djecu”. Ta njihova djeca žive svoje balkanske snove. Opijaju se, gaze, plaze i zlostavljaju. Pogađate, “našu djecu”. Neko će reći da je ovo prejudiciranje. Dabogda me istraga demantovala.

Do tada, živjećemo svoje male živote, hvaliti opet tu sreću koja je spasila život Bogdanov. Eto, sreća ga pogledala, jeste zlostavljan, ali nije mrtav. Mogao je proći kao Denis Mrnjavac. Dobro je, razmišljaju naši kastrirani mozgovi, dok se molimo Bogu, Allahu, Višni, Budi, Marksu jer vikend je, biće svega. Od pijanki do tuča i saobraćajki.

Jebo ti zemlju u kojoj sreća određuje i uređuje 90% naših života.

Pogledajte još jednom ovo lice. Pa pogledajte sebe u ogledalo. Dok se ne nađu počinioci ovog zlodjela-imenom i prezimenom, ponavljam, svi smo mi saučesnici.

Ne, to ne poručujem ja, to poručuje policija svojim (ne)radom.

Bogdanu želim svu sreću ovog svijeta i makar pet deka pravne države, da se poslije ovog može barem malo osjetiti čovjekom.

Do tada, razmislite o djeci. Ako nemate svoju, razmislite o dječici koju znate, koju volite. Jesu li zaslužila ovo? Sva djeca? Njihova i naša?

Buka